Podgorica, (MINA) – Predlogom zakona o slobodi vjeroispovijesti ne uređuje se vjerski život unutar bilo kojeg vjerskog objekta, niti se bilo ko izbacuje ili useljava u njih, kazali su iz Vlade.
Vlada je objavila danas, kako su naveli, pet mitova u vezi sa Predlogom zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Iz Vlade su rekli da je jedan od mitova da država hoće da izbaci Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) iz pravoslavnih hramova i da na njeno mjesto dovede Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC).
Kako su kazali, najbolja potvrda da utvrđivanjem državnog vlasništva nad vjerskim kulturnim dobrima država ne namjerava da ugrožava prava vjernika je činjenica da je Prijestonica, a ne SPC, upisana kao vlasnik Cetinjskog manastira, a to ni na koji način ne ograničava prava i slobode sveštenstva i vjernika SPC u jednom od najznačajnijih kulturnih, istorijskih i vjerskih zdanja u Crnoj Gori.
Iz Vlade su objasnili da predloženi zakon utvrđuje imovinska prava države nad vjerskim objektima koje je sama država gradila i sticala kroz vjekove i koji predstavljaju kulturnu baštinu i imovinu svih građana Crne Gore.
„Tim zakonom se ne uređuje vjerski život unutar bilo kojeg vjerskog objekta, niti se bilo ko izbacuje ili useljava u vjerske objekte“, rekli su iz Vlade.
Kako su naveli, nije tačno da država otima imovinu vjerskih zajednica, jer se zakonom utvrđuje prosta pravna činjenica da kulturno blago koje je kroz vjekove stvarano od državnog novca pripada državi, odnosno svim građanima.
„Dakle, samo ona vjerska imovina koja predstavlja kulturno dobro, a sticana je od javnih prihoda države ili je bila u državnoj svojini do gubitka nezavisnosti Crne Gore 1918. godine, biće registrovana kao državna svojina“, kazali su iz Vlade.
I to, kako su objasnili, samo pod uslovom da ne postoje dokazi da nad tom imovinom pravo svojine ima neka vjerska zajednica.
„Sa druge strane, ako je neka vjerska zajednica stekla određenu imovinu u skladu sa zakonom koji danas važi ili koji je nekada važio, država će to poštovati“, naveli su iz Vlade.
Iz Vlade ističu da nije tačno da je Predlog zakona utvrđen bez dijaloga sa SPC.
Kako su naveli, istina je da nema vjerske zajednice ili druge zainteresovane strane koja nije komentarisala Nacrt zakona, kao i da su predstavnici Vlade imali detaljne i iscrpne pojedinačne konsultacije sa svim vjerskim zajednicama.
„Na tim konsultacijama postignut je viši stepen saglasnosti nego ikada ranije po ovim pitanjima. Gdje god su predlozi vjerskih zajednica bili u skladu sa međunarodnim pravnim standardima i javnim interesom oni su prihvaćeni“, naglasili su iz Vlade.
Prema njihovim riječima, na kraju je SPC sama odbila dijalog o sprovođenju preporuka Venecijanske komisije, uslovljavajući taj dijalog donošenjem zakona o restituciji.
Jedan od mitova, kako se navodi, je da država tjera vjerske zajednice da se registruju.
Iz Vlade su objasnili da ne postoji zakonska obaveza vjerske zajednice da se registruje.
„Međutim, one vjerske zajednice koje ne žele da nadležni državni organ evidentira podatke o njihovom imenu, sjedištu, adresi i zastupniku, neće imati sve pogodnosti koje uživaju registrovana pravna lica, odnosno neće imati status pravnog lica“, dodali su iz Vlade.
Kako su kazali, jedan od mitova je da je SPC starija od države Crne Gore i da su svi pravoslavni vjerski objekti na teritoriji Crne Gore njeno vlasništvo.
„U vrijeme Knjaževine i kasnije Kraljevine Crne Gore, SPC, kao pravni subjekt pod tim imenom, nije postojala. Imovina koju je pravoslavna crkva koristila na teritoriji Crne Gore prije 1918. godine bila je vlasništvo države, što dokazuje činjenica da vjerska zajednica nikada nije imala pravo da bez saglasnosti države raspolaže imovinom koju je koristila“, naveli su iz Vlade.
Dodali su da se u Opštem imovinskom zakoniku Knjaževine Crne Gore iz 1888. godine izričito navodi da se nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu nikako prodavati ili inače ustupati, bez naročita dopuštenja državne vlasti.
„Kako je opšti pravni princip, još iz rimskog prava, da vlasništva ne može biti bez prava raspolaganja, sasvim je jasno da je država, a ne crkva u Crnoj Gori vlasnik vjerskih dobara“, naveli su iz Vlade.
„Dakle, crkva je koristila imovinu i ubirala plodove od vjerske imovine, ali je vlasnik te imovine u Knjaževini, kasnije Kraljevini Crnoj Gori nesumnjivo bila država“, kazali su iz Vlade.
