Oslo, Podgorica, (MINA) – Pojava nacionalne retorike u državama regiona posljednjih nekoliko godina rezultat je većeg prisustva Rusije i Turske, ocijenio je Enver Đuliman iz Norveškog Helsinškog komiteta.
On je u intervjuu agenciji MINA kazao da je pojava nacionalne retorike u državama regiona posljedica i političkog, socijalnog, kulturološkog i medijskog odsustva međunarodne zajednice i stvaranja vakuma koji se odnosi na vrijednosti koje bi trebalo da vode miru i obračunu sa zločinima iz prošlosti.
Prema riječima Đulimana, taj vakum ispunjava se većim prisustvom Rusije i Turske.
On je naveo da je u posljednjih dvije ili tri godine prisutna heroizacija osuđenih ratnih zločinaca, gdje se njima, pogotovo u Srbiji, daje medijski, kulturološki, obrazovni i drugi prostor u kojem slobodno iznose svoja iskustva.
»Svakako da smo odmakli od perioda poslije rata.
Osuđeni su neki ratni zločinci, iako još mnogi nijesu. Zabrinjavajuće je to što u posljednjih dvije ili tri godine nemamo realan obračun sa prošlošću«, kazao je Đuliman.
Kako je naveo, primjer za to je telefonsko javljanje Ratka Mladića direktno u najgledaniji program u Srbiji.
»Ta nova heroizacija, pored pokušanja relativizovanja onoga što se desilo i reorganizacije istorije je zabrinjavajuća«, dodao je Đuliman.
Prema njegovim riječima, zabrinjavajuće je i blago reagovanje međunarodne zajednice na takva dešavanja.
»Međunarodna zajednica ne trpi tako nešto u svom dvorištu, ali ne reaguje kada se to dešava na prostorima jugoistočne Evrope ili bivše Jugoslavije«, kazao je Đuliman.
On je podsjetio i na slučaj kada je Austrijska biskupija zabranila održavanje mise u blizini Blajburga.
»Svjedočite da Austrijska biskupija nije dozvolila crkvi iz Hrvatske da ponovo organizuje obilježavanje, upravo zato što je zaključila da se tu ne radi ni o kakvom sjećanju na žrtve, nego o ponovnom veličanju ustaških zločina iz Drugog svjetskoj rata«, rekao je Đuliman.
On je naglasio da su lažni svi pozivi na pomirenje i javna izvinjenja ukoliko nijesu praćena konkretnim djelima.
»Presude suda u Hagu nijesu važne zbog toga koliko je neko dobio godina, njihov značaj je u tome koliko su činjenice utvrđene u tom Sudu dio razmatranja i rada akademske zajednice, medija i obrazovnog sistema u Srbiji«, dodao je Đuliman.
Kako je zaključio, pomirenje bi prije svega trebalo da se pokaže u istoriji, kulturi, jeziku i muzici.
