fbpx
NaslovnicaCrna GoraIntegracija u EU izlaz za crnogorsko društvo

Integracija u EU izlaz za crnogorsko društvo

Podgorica, (MINA) – Crnogorski nacionalizam ne predstavlja veliku opasnost, ali to ne znači da mu se ne treba suprotstaviti, ocijenjeno je na konferenciji Centra za demokratsku tranziciju i poručeno da je izlaz za crnogorsko društvo u učlanjenju države u Evropsku uniju (EU).

Građanski aktivista Rade Bojović je na panelu „1989. i njen uticaj na razvoj crnogorskog društva“, rekao da je „ubiti Jugoslaviju značilo ubiti budućnost na ovim prostorima“.

On je podsjetio da su 80-te godine snažne ekonomske krize, kulturne kreativnosti, regresivnih i progresivnih političkih procesa, ali i da je Jugoslavija uspjela da u periodu od 80-ih do 90-ih vrati 30 milijardi USD duga i u 90-te godine uđe kao država koja je dužna 16 milijardi.

Bojović je ukazao da danas post-jugoslovenske države ukupno duguju oko 130 milijari EUR, odnosno da polako tonu u dužnička ropstva, i da se ni po jednom ozbiljnijem kriterijumu ne mogu porediti sa Jugoslavijom.

Prema riječima Bojovića, taj kontekst ekonomske krize koji se stvorio, bio je odličan za raspirivanje etnonacionalizma i nacionalistički zamah.

On je kazao da se u Sloveniji razvio liberalni nacionalizam, u Makedoniji odbrambeni, u Srbiji i Hrvatskoj razarajući, dok je u Crnoj Gori postojao nacionalni mazohizam.

„Tadašnja Crna Gora, sa svim svojim ekonomskim i sociološkim specifičnostima, suočava se sa Jugoslavijom koja je u krizi. Na sve se to naslonila dominirajuća politička klasa na tim prostorima koja je bila ispod razine trenutka, pokvarena i zločinačka, uz izuzetak tadašnjih reformskih snaga koje je predvodio Ante Marković. Iz takvog ambijenta slijedi AB revolucija u Crnoj Gori“, naveo je Bojović.

Kako je dodao, AB revolucija je, što se tiče Crne Gore, bila politika uličnog puča, aneksiona, velikosrpska kontrarevolucija.

Bojović je rekao da je 1989. godinu crnogorska politička elita dočekala potpuno nespremna, nepoznavajući sopstveni narod, i da je bila nemoćna pred udarom velikosrpskog talasa.

On je istakao da je tadašnja Crna Gora, koja je u krizi, imala mnogo veći izvoz nego uvoz, ostvarujući suficit od 100 miliona USD, ali da slijedi bunt radničke klase koja vrlo lako prihvata tuđi nacionalizam.

„Dešava se da većina u Crnoj Gori podržava tuđi nacionalizam, obaranje svoje vlasti, i onda Crna Gora 1989. godine ulazi u pogubni period čije posljedice osjeća danas i čije će osjećati u decenijama pred nama“, rekao je Bojović.

Prema njegovim riječima, političke vlasti u Crnoj Gori tada nijesu bile koherentne, a crnogorski narod je pokazao odsustvo političke inteligencije i predao sudbinu u ruke tuđem političkom centru.

Bojović je rekao da nema dilemu da su za ono što se dešavalo 90-ih i narednih 30 godina krivi i narodi, i još više političari koji su upravljali njima.

On je naveo da, ako se izostave Makedonija i Slovenija, u ostalim državama 30 godina vladaju ratne politike, koje najvećim dijelom među oponentima imaju one koji su “isti ili gori od njih”.

“U Crnoj Gori imate većinu naroda koji podržava AB revoluciju i dominatne politike 90-ih. Imate vlast koja u kontinuitetu vlada i dominirajući dio opozicije koji je isti ili još gori. I imate ostatke onih koji su branili obraz Crne Gore 90-ih, ali su oni sada marginalne političke snage”, rekao je Bojović.

Kako je dodao, političke promjene su postale gotovo nemoguće, jer su najprogresivnije snage marginalizovane, a najregresivnije su dominirajuće u tim društvima.

Bojović je kazao da je, ipak, crnogorski nacionalizam benigna politička pojava.

“Sve novonastale države su u svojim temeljima imali snaže nacionalističke diskurse. Crna Gora je pozitivni fenomen na Balkanu jer 2006. godine nezavisna država nastaje kao proizvod multietničke i građanske politike, a ne crnogroskog nacionalizma”, istakao je Bojović.

Govoreći o znacima nacionalizma 80-ih godina, pisac Andrej Nikolaidis je naveo da je nacionalizam tinjao, ali da je eksplodirao i potpuno preuzeo javno polje nakon što su nacionalne stranke došle na vlast.

On je rekao da niko od nacionalnih partija i elita nije govorio o predstojećem ratu, već reformi sistema i smjeni korumpiranog rukovodstva, ali da je nakon pada komunista rat bio neminovan.

Nikolaidis je istakao da nije postojao ni jedan ekonomski razlog za bujanje nacionalizma.

„Demokratija i ekonomska stabilnost bi trebalo da onemoguće razvoj i bujanje nacionalizma, ali naše iskustvo govori suprotno od toga. Mi se nismo „poklali“ kad smo bili najsiromašniji, nego kad smo bili najbogatiji“, dodao je Nikolaidis.

Prema njegovim riječima, ekonomija je prestala biti bitna kada su „uzletjeli“ nacionalizmi.

„Bilo je moguće da na oltar srpskog nacionalizma bude prenešena čitava ekonomija Crne Gore i Srbije, da građani budu vrijedni i poslušni i ne pokazuju nikakvu vrstu socijalnog bunta. Kada je sve to završeno, kada su ratovi bili gotovi, kada je privreda bila uništena, preostalo je da svi živimo zajedno i sa posljedicama teškog pijanstva – jer nacionalizam je teško pijanstvo u kojem se umjesto alkohola pije krv“, rekao je Nikolaidis.

On je istakao da crnogorski nacionalizam, za razliku od nekih drugih u regionu, ne predstavlja veliku opasnost, ali da to ne znači da mu se ne treba suprotstaviti.

„Ne postoji grad koji je spaljen i bombardovan u ime crnogorskog nacionalizma, niti postoji zločin ili genocid koji je izvršen u ime tog nacionalizma, što ne znači da je prihvatljiv i da mu se ne treba suprodstaviti i insistirati na građanskom konceptu Crne Gore”, rekao je Nikolaidis.

On je kazao da bi problem sa crnogorskim nacionalizmom, ukoliko bude „cvjetao“, bio taj što bi bio poguban po samu Crnu Goru. „Jer u takmičenju u obaranju ruke između crnogorskog i srpskog nacionalizma, crnogorski nema apsolutno nikakvu šansu“.

“Crna Gora se efikasno može odbraniti od srpskog eventualnog ponovnog unitarističkog napora samo superiornim, modernijim političkim konceptom koji ne smije biti etnički eksluzivan i sveden na “etničke Crnogorce”, nego koncipirana kao 2006. godine”, ocijenio je Nikolaidis.

Producent Janko Ljumović, govoreći o kulturološkom aspektu koji je uticao na pojavu nacionalizma, kazao je da je 90-ih godine uočljiv upliv „kulture laži“, estetike, te da je etnonacionalizam ubrzo ušao u sve sfere kulturne produkcije.

Kako je rekao, novi, emancipatorski procesi u muzici su „ustuknuli“ pred turbo folkom.

„Etnonacionalistička kič kultura je preuzela dobar dio repertoara i stvarala određene sadržaje koji su imali svoju publiku i to je proces suprotan emancipatorskom, što je bio potencijal jugoslovenske kulturne scene. Jugoslavija je nestala, ali je ostala jugoslovenska umjetnost“, dodao je Ljumović.

Nikolaidis je kazao da je popularna muzika 80-ih najavila ono što će se kasnije desiti u političkoj sferi.

„Popularna kultura postaje populistička. To je đubrivo koje pogoduje zlom cvijeću nacionalizma“, naveo je on.

Govoreći o tome kako je moguće da su ljudi umjesto reformatorske politike izabrali ratnu, nacionalističku, Nikolaidis je istakao da su identitetske politike moćna stvar.

Nacionalizam, kako je naveo, donosi ne malu količinu užitka kod ljudu koji odluče da budu nacionalisti.

“Nacionalizam omogućava da se identifikujete sa velikim ljudima, istorijskim događajima i doživite ih kao svoje“, rekao je Nikolaidis i dodao da mnogi misli da su imuni na nacionalizam, ali je to „gadan virus i najbolje je ne prilaziti“.

Nikolaidis je ukazao da je 9. novembra 1989. godine pao Berlinski zid, a četiri godine kasnije, na isti dan, srušen most u Mostaru.

“Berlinski zid je srušen da bi spojio ljude, a Mostarski jer je ih je spajao. Ne mogu da se ne zapitam da 1989. nije pao Berlinski zid da li bi istog dana 1993. bio srušen Mostarski”, rekao je Nikolaidis.

Ljumović je rekao da je ključno pitanje pomirenja, ali da se treba sagledati metodologija kojom se to sprovodi i na koji način se narod suočava sa sopstevenim nasleđem i prošlošću.

Odogovarajući na pitanje da li za crnogorsko društvo ima “lijeka”, Nikolaidis je kazao da lijeka uvijek ima”.

“Mislim da nam može biti bolje, ali će nam prije toga biti još gore”, dodao je on.

Ljumović je kazao da je takođe optimista, ali da smatra da je vrijeme ključni faktor.

“Vlast se može promijeniti za šest dana, zakone donijeti za šest mjeseci, institucije formirati za šest godina, ali za promjenu načina mišljenja vam treba 60 godina”, rekao je Ljumović i dodao da je tu odgovornost na javnim politikama.

Bojović rekao je da je, što se tiče Crne Gore, jedini odgovor u tome da pobijedi politika koja će forsirati sekularnu i pravednu državu i građansko društvo, a istovremeno ne ignorisati i ne zaboravljati značaj identiteta.

On je rekao da za crnogorsko društvo ima lijeka dugoročno i da jedini izlaz vidi u evropskoj integraciji regiona, odnosno u učlanjenju Crne Gore u EU.

“EU ne bi smjela da prođe kao Jugoslavija. Postoji utopija da će ta Evropa uspjeti da smogne snage da se rekonstruiše”, kazao je Bojović.

Nikolaidis je saglasan da EU može biti od pomoći, ali da se ne treba zavaravati jer, kako je rekao, ulazak Crne Gore u EU ne znači kraj istorije, i da sve složene državne zajednice mogu proći kako je prošla Jugoslavija.

Panel je organizovan u okviru Nacionalne platforme za suzbijanje nasilnog ekstremizma i radikalizacije koji vode ka terorizmu.

Najčitanije

Vlada rješava problem prekida snabdijevanja strujom

Kolašin, (MINA-BUSINESS) - Nekoliko Vladinih resora uključilo se u rješavanje problema prekida snabdijevanja električnom...