Podgorica, (MINA) – Jedino pisanje, kao najeklatantniji vid otpora prema opresiji, ima moć da se izbori za ravnopravan položaj tamo đe je disparitet najvidljiviji – u oblastima reproduktivnih prava i književnosti, u kojoj je lični život žene i dalje nepoznanica, smatra književnica Tijana Rakočević.
„Zato je hronotop koji poznajemo, sada više nego ikad, nepregledni polifonijski univerzum, nemilosrdna pozornica na kojoj sestre, vođene saośećanjem, konačno pozajmljuju glas jedna drugoj“, rekla je Rakočević u intervjuu agenciji MINA.
Upitana da li je dužnost autorki da svojim književnim glasom utiču na poboljšanje položaja žena u društvu, navela je da je na to pitanje teško odgovoriti bez podsjećanja na činjenicu da autorke, urednice, prevoditeljke i same, u svijetu poslovično okrenutom protiv njih, svakog dana dobijaju i gube svoje velike intimne bitke.
„Ne može im se zamjeriti ako usput ne misle još i na budućnost čovječanstva (što mi neodoljivo liči na patrijarhalni imperativ prema kojem žena drži tri ćoška kuće)“, rekla je Rakočević.
Ona je kazala da, kad je čula da je blistava crnogorska autorka, koleginica Sonja Ražnatović, do tada njoj nepoznata, za svoj roman „Morbus mundi“ dobila regionalnu nagradu „Miroslav Dereta“, bila srećna i inspirisana njenim podvigom.
Kako je dodala, tada je došla do dva zaključka.
„Ne možeš za druge žene uraditi ništa bolje do da sama uspiješ i sistem ne želi da se jedna sa drugom upoznamo“, rekla je Rakočević.
Ona je, kako je navela, upoznala mnogo talentovanih žena koje bi, da nijesu bile zauzete peglanjem i pranjem rublja, da je iza njih stajao snažan institucionalni lobi, bile nove zvijezde evropske književne scene.
Rakočević je ukazala da se, sa prostorom za njihovu konačnu afirmaciju, pojavio drugi problem – da li iza nje ili njih zbilja stoji neki lobi?
“Nije li to stidljivo priznanje da su muškarci, decenijama prije toga, žmurili na ozbiljne falinke unutar precijenjenog društva, granatirajući jedni druge nagradama, funkcijama, novcem, dijeleći prilike samo onda kada se takav čin može tumačiti kao ničim izazvana milost?”, pitala je Rakočević.
Ona je navela da, osim što je u crnogorskom društvu i dalje prisutan patološki strah od eksponirane žene, primjećuje i da su autorke, što se ne može reći za njihove muške kolege, prestravljene mogućnošću da budu na čelu bilo čega.
“U prilog tome ide i činjenica da prijateljica i ja već godinama razgovaramo o osnivanju izdavačke kuće, a obje znamo da se, uz sve rizike koje nosi nestabilna ekonomska situacija, to možda nikada neće dogoditi”, rekla je Rakočević.
Ona je rekla da je za afrmaciju autorki u prvom redu odgovorno resorno Ministarstvo.
Rakočević je kazala da je tom resoru prije pola godine, odazivajući se na javni poziv povodom izrade Nacionalnog programa razvoja kulture, poslala detaljan program koji se, između ostalog, ticao reforme u pogledu afirmacije književnica u usponu, ali i ženskog preduzetništva u oblasti izdavaštva.
„Sem potvrde prijema, nijesam dobila nikakvu povratnu informaciju. To me nimalo ne čudi“, rekla je Rakočević.
Kako je pojasnila, u tom programu je kao problem istakla to što određeni broj mladih pisaca, ne pronalazeći u Crnoj Gori priliku za ispunjenje ličnih i profesionalnih potreba, u drugoj državi dobija status i afirmaciju koji su mu, uz zanemarljiva budžetska izdvajanja, mogli biti pruženi i u matičnoj državi.
Kako je saopštila, potrebno je pružiti sistemsku, mjerljivu i srazmjernu podršku koja bi se ogledala u dodjeli kvartalnih, polugodišnjih i dvogodišnjih stipendija u visini od jedne prosječne plate na mjesečnom nivou (sa doprinosima), namijenjenih kategoriji pisaca u usponu /emerging writers/.
Ta stipendija, kako je navela, podrazumijevala bi obavezu da pisac stipendista na kraju perioda predviđenog za rad dostavi rukopis spreman za objavljivanje.
Rakočević je istakla da je važno da Ministarstvo sklopi ugovore sa domaćim izdavačima i da obezbijedi sveobuhvatnu medijsku prezentaciju
Na taj način, kako je navela, izbjegao bi se poznati scenario ‒ da se izdavačka djelatnost sufinansira iz budžeta, ali da šira javnost, neobaviještena o ponudi, ne konzumira proizvode proizašle iz tako skupih i zahtjevnih projekata.
„Problem rodne diskriminacije zamaskiran je naizgled istim polazišnim tačkama, tim prije što broj muških autoriteta u ovoj oblasti implicira da djela autorki po automatizmu pripadaju niskožanrovskoj književnosti“, rekla je Rakočević.
Ona je kazala da se na čelu svake izdavačke kuće u Crnoj Gori nalazi muškarac, što samo potvrđuje tezu da bi osnaživanje ženskog preduzetništva u oblasti književnosti kao program od prioritetnog značaja uticalo bi na koncentraciju kapitala u toj sferi.
„Ali i na percepciju izdavaštva kao ekskluzivno muške djelatnosti, zbog čega bi se i same autorke odvažile na taj korak i tako izgradile mrežu relevantnih profesionalnih kontakata“, rekla je Raičević.
Na pitanje da li u pogledu afirmacije autorki ima uticaja publike, Rakočević je konstatovala da, osim onih koji su istovremeno na sebe preuzeli ulogu tumača političkih prilika, odnosno muških autora, niko nema publiku.
„Niti iko pomišlja da bi je, tu prvenstveno mislim na pregaženi obrazovni sistem, svim silama trebalo stvarati. To što je riječ o malom tržištu ne oslobađa nas od krivice“, kazala je Rakočević.
Govoreći o drami „Admiral“, koja je na konkursu Crnogorskog narodnog pozorišta osvojila nagradu za najbolji savremeni domaći tekst, ona je rekla da je nije ni pisala da bi sopstvenu naciju suočila sa zločinima koji su počinjeni u njeno ime.
„Pisala sam je „primjera radi“, ne bih li joj, jednako kao i tada podijeljenoj na dvije nepomirljive vrijednosti, stavila do znanja da čovjek uvijek, ma koliko manevarski prostor bio ograničen, ima na raspolaganju cijeli spektar prilično kontroverznih mogućnosti. „Barović nije imao izbora“ – ne! On je načinio izbor za koji drugi nijesu imali hrabrosti“, rekla je Rakočević.
Kako je saopštila, čovjek je incident, „čak i u društvu koje ma i o najmanjoj herojštini govori gotovo pola vijeka“.
„Ali ako želite da otkrijete koje su to fatalne slabosti neke zajednice, obratite pažnju na teme koje se ne pominju. Ovo je jedna od njih“, rekla je Rakočević.
Ona je izjavila da crnogorski autori, makar kad je riječ o onima sa kojima se „uzgred naišavši na mnoštvo opštih mjesta“ do sada susrela, književno oblikovanje prošlosti uglavnom vide kao priliku da, stavljajući se u službu dominantne ideologije, ušićare društveni status.
Kako je dodala, potrebno je da im neko dobronamjeran kaže da se to u tekstu jasno vidi.
Prema riječima Rakočević, poželjno je da se u stvaranju zrcaju aktuelne političke elite, da književno djelo referira na njih i da ih, ako je moguće, demaskira.
„Ali ako ono nastaje isključivo u namjeri da se, ne pridajući tome činu nikakav viši smisao ‒ obračunate sa političkim neistomišljenicima, onda je sasvim jasno zbog čega Crnu Goru na regionalnoj književnoj mapi predstavljaju privilegovani skribomani“, saopštila je Rakočević.
Prema njenim riječima, za necenzurisanu komunikaciju s prošlošću potrebno je nešto više.
„Nešto što bih, ne želeći da budem prosta, okarakterisala kao spremnost da se za sopstveni tekst plati velika cijena, pa se nadam da sam, pišući o (admiralu Vladimiru) Baroviću, drugima osvijetlila put“, dodala je Rakočević.
Rakočević je kazala da je njen angažman u književnosti proizvod klasne frustracije.
„Sve oko mene željelo je da lijepim markice u pošti. Cijelog života, bilo da je riječ o surovosti, izdajstvu, licemjerju ili zavisti, progonila me, doslovno ili figurativno, narav, njen destruktivni potencijal koji se ogledao u dnevnom sljedovanju bezumlja“, rekla je Rakočević.
Ona je navela da je nasuprot tome, oduvijek snažno vjerovala da je aktivnost, u čemu bilo, neodvojiva od suštine života i da je dobrota, uz sve njene ljudske mane, cilj kojem iznova (treba da) prinosi ličnu žrtvu.
To je, kako je istakla, unutrašnji zov koji se ne može ignorisati.
Govoreći o svojoj priči “Rodi me” /”Give birth to me”/, koja je osvojila drugu nagradu na evropskom takmičenju More riječi /A sea of words/ a kroz koju tretira temu akušerskog nasilja, ona je kazala da su tokom protekle godine u fokus javnosti dospjela stravična iskustva žena koje su, u privatnoj ili u javnoj zdravstvenoj ustanovi, doživjele neki oblik akušerskog nasilja.
„Lavina komentara na društvenim mrežama, ujedinjenih pod heštegom ‘prekinimošutnju, pokazala je da se većina njih, budući da im nakon pretrpljene traume nikada nije ukazana psihološka pomoć, i dalje bori sa teškim, gotovo nezamislivim posljedicama koje je svojim nesavjesnim tretmanom uzrokovalo medicinsko osoblje“, rekla je Rakočević.
Kako je dodala, te žene su bile su tučene, vezivane, omalovažavane, uskraćivane su im informacije o mogućim zdravstvenim rizicima, a procedure, uglavnom nepotrebne i zastarjele, vršene su bez njihovog pristanka.
Ona je saopštila da zvanične statistike o broju ovakvih slučajeva gotovo da i ne postoje, zbog čega se istinitost samih priča, koliko god one bile jezive i kompleksne, često dovodi u pitanje ili se njihov značaj minimizira.
Prema riječima Rakočević, po pravilu, adolescentkinje, migrantkinje, neudate i siromašne žene bivale su izložene većem riziku od ove vrste zlostavljanja.
„Društvena stigma i patrijarhalne norme karakteristične za zemlje u razvoju učinile su da žene postanu praktično ‒ bespomoćne. U regionu se o tome govori sve više, a u Crnoj Gori… nije vrijedno pomena“, rekla je Rakočević.
Ona je rekla da je region, zahvaljujući književnosti, ponovo jedinstven prostor i autori iz različitih kulturnih sredina, prepoznajući kvalitet i svježinu, sarađuju na različite načine.
Prema njenim riječima, i u tako naizgled inkluzivnoj sredini s vremenom se iskristalisala neka vrsta književnog establišmenta u odnosu na koji su svi ostali, autori bez marketinških vještina, blijedi i nedovoljno atraktivni.
„Ne treba da čudi to što crnogorske autorke i autori nerijetko žive u uvjerenju da im je neka prilika uskraćena jer su iz Crne Gore ili, u drugom slučaju, da im je baš zbog toga data. Ja sam, iako nevoljko priznajem, jedna od njih“, rekla je Rakočević.
Ona je kazala da zato i taj problem mora adresirati na nadležne institucije u državi, koje već duže vrijeme nijesu ponudile novi sadržaj, niti su sklopile bilo kakvu vrstu partnerskog ugovora sa, na primjer, organizatorima rezidencijalnih programa u inostranstvu.
„U svaku granu umjetnosti ulaže se više nego u književnost, tako da je scena, ovakva kakva je, odraz tog odnosa“, rekla je Rakočević.
Pravo preuzimanja ovog sadrzaja imaju samo korisnici Agencije MINA.
Kompletna informacija dostupna je korisnicima na linku MINA SERVIS
Longer version of article is available on a link MINA ENGLISH SERVIS