Podogrica, (MINA) – Zakonski okvir zaštite ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori nije dovoljno kvalitetan i kompletan i potrebne su reforme, ocijenio je ombudsman Siniša Bjeković.
On je agenciji MINA rekao da je, prije svega, potrebna Ustavna reforma, kada je u pitanju katalog ljudskih prava i sloboda, a onda i usaglašavanje ostalih zakona sa odredbema Ustava.
„U ovom trenutku ne postoji niti politički konsenzus, koji bi doveo do reforme Ustava, a čini mi se ni politička volja da se neke druge stvari stave u drugi plan, kao što su identitetska pitanja, pitanja nacionalnih simbola, državotvornosti, a da se riješe ona pitanja koja su od svakodnevnog životnog značaja za građane“, kazao je Bjeković.
Kako je istakao, postoje i zakoni kojima bi se mogao kompletirati postojeći ustavno-pravni okvir, a među njima je Zakon o zabrani diskriminacije, čije donošenje se očekuje.
„Imamao informaciju da je prošao test usaglašenosti sa pravom EU i smatram da je to jedan od potrebnih zakona u ovom trenutku, imajući u vidu da postojeći ne samo da je nekompletan, već je i konfuzan u pojedinim odredbama“, dodao je Bjeković.
On je naveo da drugi Zakon, kada se govori o ljudskim pravima generalno, jeste i matični Zakon o Zaštitniku ljudskih prava i sloboda, koji se takođe izrađuje.
Bjeković je istakao da se nada da će ta dva zakona doprinijeti izvjesnim kvalitativnim promjenama kada je u pitanju poštovanje ljudskih prava i sloboda.
Kako je rekao, u mnogim izvještajima Evropske komisije stoji zaključak da nije možda toliko problematičan zakonski okvir koliko njegova primjena, odnosno izvršavanje samih zakona.
Bjeković je naveo da su policijska brutalnost, slučajevi nasilja nad ženama i diskriminacija manjinskih zajednica, oblasti u kojima postoji „koliko-toliko“ dobar zakonodavni okvir.
„Ali kada pogledate primjenu, a posebno krivčno-pravne i prekršajno-pravne modele zaštite, onda shvatite da tu ima dosta prostora za poboljšanje“, dodao je Bjeković.
On je ukazao na to da je opšti zaključak da se u tim oblastima izriču relativno niske kazne, da je u nekim, kao što je kod Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, potrebno izmijeniti Zakon koji predviđa novčanu kaznu u minornom iznosu za osnovni oblik prekršaja nasilja u porodici.
„Posebna oblast koju treba unaprijediti jeste i odnos između krivičnog i prekršajnog zakonodavstva, jer u aktuelnoj situaciji teško se može razlučiti granica razlikovanja između prekršaja i krivičnog djela“, smatra Bjeković.
On je istakao da ne može reći da su sve te slabosti uslovljene samo djelovanjem sudova i da se treba posebno posvetiti i svakom od predmeta tokom procesuiranja, odnosno od dana činjenja, preko otkrivanja, do dana pokretanja mehanizama krivičnog gonjenja.
„Sa svakim takvim slučajem mora se voditi i računa o utvrđivanju motiva, a motiv jeste jedan od tih karaktersističnih obilježja krivičnog djela, koji u velikoj mjeri odražava i odnos počinioca prema tom djelu, ali i prema žrtvama delikata“, rekao je Bjeković.
On je kazao da institucija Zaštitnika ima pritužbe koje se odnose na sve te oblasti, podsjećajući da je limit te institucije to što ne mogu da se miješaju u sudski postupak.
„Ne možemo zamijeniti sud u meritornom odlučivanju, već možemo kontrolisati samo one predmete koji vode ka odugovllačenju postupka“, dodao je Bjeković.
On je naglasio da tu ne treba nešto promijeniti, jer bi onda bila ostvarena nezdrava konkurenciju između suda i Ombudsmana, a onda bi to svakako oslabilo sistem zaštite ljudskih prava i sloboda.
Bjeković je, govoreći o političkoj volji za omogućavanje ostvarivanja pravde žrtvama, rekao da politička volja u velikoj mjeri oprdjeljuje odnos prema ljudskim pravima generalno.
„I ono što je možda najbizarnije u Crnoj Gori jeste da kada dođete u situaciju da, ionako podijeljeno crnogorsko društvo, na neki način homogenizujete, onda ćete vidjeti da je najveći problem zato što oni sa jedne strane ne razumiju ostvarivanje ljudskih prava i sloboda onih koji su na drugoj strani – bilo političkog ili nekog drugog pola“, kazao je Bjeković.
Govoreći o promjenama postojećeg stanja u toj oblasti, on je kazao da bi kvalitetivni pomaci u donošenju novih normi, kada je u pitanju krivično zakonodavstvo, u razgraničenju krivičnog i prekršajnog modela zaštite, svakako doprinijeli poboljšanju, ali da je prije toga potrebno vidjeti kako se stoji na društvenom planu.
„Ukoliko želite da primijenite neki zakon, čak i neki koji je rigidan kao ovaj prekršajni ili krivični zakon, uvijek treba da postoji određena društvena podloga da bi ljudi shvatili šta se od njih traži i očekuje, kako bi se ponašali zakonito“, istakao je Bjeković.
Za sada, prema njegovim riječima, u Crnoj Gori nema dovoljno razvijene svijest o tome, prije svega o štetnim posljedicama, ali i o zaprijećenim sankcijama kada je u pitanju kršenje ljudskih prava i sloboda.
„Da li će i u kojoj mjeri to opredijeliti zakonodavstvo da pooštri kazne ili da više radi na jačanju društvene kohezije i tolerancije, na otklanjanju tih oblika nezakonitog ponašanja prije nego do njih uopšte dođe, to su stvari koje opterećuju crnogorsko društvo i koje treba imati u vidu prije nego se opredijelimo za bilo koji vid zakonodavne reforme“, rekao je Bjeković.
Programski direktor Građanske alijanse Milan Radović smatra da u Crnoj Gori postoji dubok jaz između normativnog okvira u oblasti ljudskih prava i njegove primjene.
Radović je agenciji MINA kazao da je suštinska zaštita ljudskih prava uslovljena izgradnjom efikasnih institucija, dosljednom primjenom zakona i konkretnim mjerama.
Prema njegovim riječima, zakonodavni okvir za zaštitu ljudskih prava u Crnoj Gori u velikoj mjeri je usklađen sa međunarodnim standardima, naročito sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, ali ozbiljnu zabrinutost izaziva nedostatak dosljedne primjene tih zakona u praksi, gdje i dalje postoje brojni izazovi koji zahtijevaju sistemske i održive odgovore.
Radović je naglasio da Ustav Crne Gore, zajedno sa nizom posebnih zakona, formalno garantuje širok spektar prava i sloboda, ali da je njihova stvarna dostupnost građanima, naročito ranjivim i marginalizovanim grupama, često ograničena.
„Sporost pravosuđa, institucionalna pasivnost i nedovoljni kapaciteti nadležnih tijela dodatno produbljuju osjećaj pravne nesigurnosti“, istakao je Radović.
On je ukazao na podatak da je država Crna Gora, samo tokom prethodne godine, isplatila više od 6,4 miliona EUR po presudama Evropskog suda za ljudska prava, najčešće zbog nerazumno dugih suđenja.
„Takvi slučajevi ukazuju na dubok jaz između normativnog okvira i njegove implementacije“, ocijenio je Radović.
Uz to, kako je istakao, ograničen pristup besplatnoj pravnoj pomoći, ali i manjak informisanosti o samim pravima dodatno otežavaju ostvarivanje pravde.
„Stoga, iako je Crna Gora formalno ostvarila napredak u usklađivanju sa evropskim standardima, suštinska zaštita ljudskih prava ostaje uslovljena izgradnjom efikasnih institucija, dosljednom primjenom zakona i konkretnim mjerama koje prevazilaze deklarativno usklađivanje, a koje su ključne ne samo za unapređenje stanja ljudskih prava, već i za održivi napredak ka članstvu u EU“, kazao je Radović.
Na pitanje da li postoje neki zakoni koje bi trebalo donijeti u oblasti ljudskih prava, Radović je rekao da je važno usmjeriti napore i na unapređenje postojećih zakona.
„Kada je riječ o prethodno pomenutoj nesrazmjeri između zakonodavnog okvira i njegove praktične primjene, pored donošenja novih zakona, važno je usmjeriti napore i na unapređenje postojećih kako bi zaista služili zaštiti ljudskih prava“, naveo je Radović.
Kako je pojasnio, postoji više oblasti u kojima zakoni nominalno postoje, ali ne odgovaraju realnim potrebama građana, naročito onih koji su decenijama ostajali van fokusa institucionalne podrške.
„Jedan od takvih primjera je i Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, čije bi važeće odredbe mogle biti dodatno unaprijeđene kako bi bolje odgovorile na potrebe posebno ranjivih grupa“, kazao je Radović.
On je istakao da je upravo zbog toga Građanska alijansa je, u martu ove godine, uputila Ministarstvu pravde Inicijativu za izmjene i dopune ovog zakona, sa ciljem da se civilne žrtve rata prepoznaju kao korisnici prava na besplatnu pravnu pomoć.
„Inicijativom je predloženo da se u član 13 Zakona doda nova tačka kojom bi civilne žrtve rata bile jasno obuhvaćene, čime bi se omogućio makar djelimičan iskorak ka ispravljanju višedecenijske nepravde“, kazao je Radović.
Prema njegovim riječima, ta promjena bi posebno dobila na značaju imajući u vidu da su civilne žrtve rata u Crnoj Gori tek nedavno, izmjenama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, konačno pravno prepoznate kao posebna kategorija i to više od tri decenije nakon oružanih sukoba.
„Unapređenje zakona poput ovog ne samo da bi povećalo dostupnost pravde, već bi predstavljalo jasan pokazatelj iskrene institucionalne volje da se postojeći okvir ne zadrži samo na deklarativnom nivou, već da postane instrument stvarne zaštite ljudskih prava“, poručio je Radović.
još jedan od primjera je, prema njegovim riječima, i Zakon o rodnoj ravnopravnosti iz 2022. godine koji predstavlja temelj za ostvarivanje jednakosti, a u čijoj primjeni postoje ozbiljni nedostaci.
„Nedostaje efikasan korektivni mehanizam koji bi osigurao dosljednu i obaveznu primjenu ovog Zakona. Iako Zakon propisuje mjere za ostvarenje ravnopravnosti, implementacija se u praksi prepušta institucijama, bez sistemskog nadzora i kontrole“, kazao je Radović.
On je ocijenio da zbog toga rezultati izostaju.
Kako je pojasnio, trenutno su u pripremi izmjene Zakona o rodnoj ravnopravnosti, koje bi trebalo da preciznije definišu obaveze institucija i mehanizme za postizanje ravnoteže, uz usklađivanje sa novim Zakonom o zaštiti jednakosti i zabrani diskriminacije.
„Najavljene su i izmjene Zakona o privrednim društvima koje bi, u skladu s EU Direktivom 2022/2381, uvele obavezne ciljeve za zastupljenost manje zastupljenog pola u upravnim odborima javnih preduzeća“, kazao je Radović.
On je istakao i da izmjene Zakonika o krivičnom postupku koje bi uvele novo krivično djelo teški govor mržnje, predstavljaju važan korak ka zaštiti žena od mizoginije i sajber nasilja, koje je često prepreka njihovom političkom angažmanu.
„Ove izmjene, zajedno s obavezujućim uputstvom Vrhovnog državnog tužioca za postupanje u slučajevima govora mržnje, mogu doprinijeti stvaranju sigurnijeg ambijenta za žene u javnom prostoru“, ocijenio je Radović.
Kako je rekao, usvajanje tih zakonskih izmjena se očekuje u narednom periodu, u skladu sa zakonodavnim planom Vlade, a njihova primjena bi mogla značajno unaprijediti institucionalni okvir za ostvarenje rodne ravnopravnosti.
Komentarišući ocjene iz izveštaja Evropske komisije, da je “Zakon o ljudskim pravima” u Srbiji i Crnoj Gori često nedovoljno implementiran, posebno kada su u pitanju slučajevi policijske brutalnosti, nasilja nad ženama i diskriminacije manjinskih zajednica, Radović je kazao da te ocjene reflektuju stvarno stanje.
„I još jednom potvrđuju da institucionalni odgovor na ozbiljna kršenja ljudskih prava u Crnoj Gori i dalje ostaje ispod neophodnog nivoa djelotvornosti i odgovornosti. Kod pitanja kao što su policijska tortura, nasilje nad ženama i diskriminacija manjinskih zajednica, praksa pokazuje da su nadležne institucije često spore u postupanju, a sudski procesi dugotrajni i administrativno zahtjevni“, naveo je Radović.
Takvi procesi, kako je dodao, nerijetko dodatno traumatizuju žrtve, obeshrabruju ih da istraju u traženju pravde i produbljuju nepovjerenje prema sistemu.
„Umjesto da predstavljaju zaštitni mehanizam, postojeće procedure žrtvama često djeluju kao prepreke“, upozorio je Radović.
Prema njegovim riječima, zbog toga je, pored jačanja kapaciteta institucija, neophodno razviti sveobuhvatniji pristup koji podrazumijeva efikasniju međuinstitucionalnu saradnju, bolju stručnu obuku nosilaca pravosudnih funkcija, kao i jasno prepoznate obaveze kada je riječ o zaštiti prava oštećenih.
„Samo tako se može stvoriti pravni i institucionalni ambijent u kojem se ljudska prava štite djelotvorno, a ne samo formalno“, istakao je Radović.
Odgovarajući na pitanje šta je glavni razlog za takve ocjene, Radović je rekao da on leži u duboko ukorijenjenim strukturnim slabostima koje godinama ostaju neadresirane.
„Prije svega, izostanak efikasnog mehanizma odgovornosti unutar institucija, posebno u pravosuđu i organima nadležnim za sprovođenje zakona omogućava praksu nekažnjivosti i obeshrabruje žrtve da potraže zaštitu svojih prava“, rekao je Radović.
On je istakao da se, uz to, nerijetko uočava i nedostatak koordinacije među relevantnim institucijama, što dodatno usporava i fragmentira institucionalni odgovor.
Prema riječima Radovića, politički uticaji, ograničeni kapaciteti i nedovoljna kontinuirana obuka službenika koji postupaju u slučajevima kršenja ljudskih prava često dovode do formalnog, a ne suštinskog postupanja.
„Sve to zajedno stvara ambijent u kojem se prava i slobode ne štite dosljedno, a institucionalna reakcija ne uliva povjerenje javnosti“, kazao je Radović.
Na pitanje da li u Crnoj Gori ima dovoljno političke volje da se omogući žrtvama da ostvare pravdu, Radović je istakao da ona postoji deklarativno, ali da ona rijetko prelazi u konkretne i dosljedne institucionalne poteze.
„Iako se u zvaničnim dokumentima i izjavama nosilaca vlasti često ističe posvećenost vladavini prava i zaštiti ljudskih prava, praksa pokazuje da stvarni prioriteti često ostaju fokusirani na druge teme“, kazao je Radović.
On je ocijenio da nedovoljno ulaganje u jačanje kapaciteta institucija koje bi trebalo da štite prava žrtava, odlaganje usvajanja ključnih zakonskih izmjena i pasivan odnos prema izvršenju sudskih odluka ukazuju da politička volja nije ni dovoljno stabilna ni sistemski ugrađena.
„Prava žrtava tako ostaju prečesto na margini javnih politika, umjesto da budu tretirana kao temelj demokratije i vladavine prava“, zaključio je Radović.
Pravo preuzimanja ovog sadrzaja imaju samo korisnici Agencije MINA.
Kompletna informacija dostupna je korisnicima na linku MINA SERVIS
Longer version of article is available on a link MINA ENGLISH SERVIS
