Podgorica, (MINA) – Nacionalni pravni poredak nespremno je dočekao pandemiju i pojedini propisi ostali su nedorečeni po pitanju mogućnosti uvođenja ograničenja u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda, kazao je zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Siniša Bjeković.
On je rekao da bilo kakva selektivnost ili oportunizam u primjeni ovlašćenja kada se ljudska prava ograničavaju dovodi do kontinuiteta različitog postupanja u analognim situacijama.
To, kako je naveo Bjeković, znači da se i postojeći trenutak reflektuje kroz propuste koji su učinjeni u ranijim periodima, samo što je reakcija manje ili više drastična.
“U poimanju naše stvarnosti, gledajući sa aspekta važećeg zakonodavstva, čini se da nedostaju bitne odrednice o vanrednom stanju ili vanrednoj situaciji u uslovima pandemije, pa je i to donekle uzrokovalo konfuziju u primjeni ovlašćenja i propisivanju mjera ograničenja”, kazao je Bjeković agenciji MINA.
Kako je naveo, kada to izostane onda je nužno neposredno koristiti međunarodne standarde, da bi se što manje prostora ostavilo arbitrernoj primjeni prava od strane organa vlasti.
Bjeković je rekao da tu posebno treba imati u vidu ograničenja koja se tiču lišenja slobode, odnosno ograničenja kretanja, koja su, barem na početku epidemije u Crnoj Gori, izazvala brojne reakcije stručne i laičke javnosti.
Bjeković je istakao da se za naredne slične situacije mora izgraditi mnogo veći stepen svijesti javnosti, kako se uopšte ne bi dolazilo u situaciju da se ljudska prava ograniče u većoj mjeri nego što je to nužno, odnosno da bi ograničenja bila proporcionalna cilju kao javnom interesu koji se želi očuvati.
“Nažalost, podaci i slike iz današnje stvarnosti Crne Gore nam govore da će ograničenja biti nužna reakcija na nedostatak svijesti o tome kakve devastirajuće posljedice mogu imati slične katastrofe po čitavu stvarnost: ekonomsku, socijalnu, mentalnu sliku nacije”, naveo je Bjeković.
Odgovarajući na pitanje kakva je njegova generalna ocjena, da li su mjere koje su donosile javno zdravstvene vlasti u Crnoj Gori ograničale nesrazmjerno prava crnogorskih građana, on je rekao da zavisi od toga o kojem je pravu riječ i od toga da li je ostvarena prijeko potrebna ravnoteža u zaštiti pojedinih prava.
Bjeković je kazao da civilni sektor s pravom ukazuje na nedostatke u poštovanju Ustavom zagarantovanih prava i sloboda, na primjer kada je u pitanju zabrana okupljanja, koju Ustav ne prepoznaje kao kategoriju koju je moguće uvesti kao ograničenje.
“Takođe, kada su u pitanju određena ograničenja, a čini se da je taj trend i dalje u toku, često je pravljena konkurencija u značaju pojedinih prava i sloboda, umjesto da se fokus usmjeri ka legitimnom cilju, odnosno svrsi zbog koje se ograničenje uvodi”, naveo je Bjeković.
Svrha se, kako je kazao, temelji na javnom ili opštem interesu radi kojeg se ograničenje uvodi, a to je u datoj situaciji bila isključivo borba protiv pandemije.
“Međutim, stoji činjenica koju nijesu a priori odbacivale ni javne vlasti, a to je da se ponekad diskutabilnim mjerama sa stanovišta zakonitosti i proporcionalnosti primarno željelo očuvati javno zdravlje, odnosno život građana u uslovima do sada nezabilježenim u novijoj istoriji kada je u pitanju zarazna bolest”, rekao je Bjeković.
To je, kako je dodao, naročito važno ako se ima u vidu da su se i standardi zaštite ljudskih prava bitno promijenili u novijoj istoriji države i prava.
“Cijeneći ukupnu situaciju, institucija Zaštitnika ne može ustvrditi da je sistem ljudskih prava bio narušen u tolikoj mjeri da je predstavljao ozbiljan sistemski problem”, kazao je Bjeković.
Govoreći o uporednim iskustvima, on je naveo da čak i one zemlje koje su dugo odbijale da uvedu drastičnije oblike ograničenja sada sve češće posežu za tim, uključujući i “zaključavanje” kao krajnju mjeru.
Indikativno je, kako je dodao, da se i javnost u Crnoj Gori podijelila ili čak u većoj mjeri pristajala na takva ograničenja sa ciljem suzbijanja koronavirusa.
“Institucija Ombudsmana je više upozoravala na jednakost u primjeni ovih ograničenja, odnosno nejednakost u suzbijanju delikata koji se odnose na borbu protiv zarazne bolesti, jednako kao i na drastične oblike kršenja privatnosti koji se odnose na objavljivanje i zloupotrebu podataka o ličnosti”, rekao je Bjeković.
Upitan kako gleda na ocjenu koja se mogla često čuti da su “demokratija i ljudska prava prve žrtve korone”, on je naveo da se ona nameće sama po sebi ako se ima u vidu da borba protiv zaraznih bolesti podrazumijeva određeni, ponekad ne mali, stepen ograničenja ljudskih prava i sloboda.
Čini se, kako je kazao, da je prvi talas pandemije bio samo test za ono što će doći kasnije, i da se mnogo manje postavljalo pitanje zakonitosti ograničenja, nego njihove opravdanosti.
“Sa stanovišta zaštite ljudskih prava oba ova elementa jednako su važna, te se teško oteti utisku da su oba bila na velikom ispitu – koji nije uvijek bio na visini međunarodno priznatih standarda”, zaključio je Bjeković.
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore u prošloj godini primio je 1.031 pritužbu građana, dok ih je u 2019. bilo 809.
Iz Institucije Zaštitnika rekli su da je, tradicionalno, najveći broj pritužbi podnešen u oblasti javne uprave i pravosuđa.
“Potom slijede oblasti prevencije i zaštite od torture, diskriminacija i ranjive grupe, kao i pritužbe koje su se odnosile na prava iz dječje i socijalne zaštite”, naveli su iz Institucije Zaštitnika.
Osobe lišene slobode i one koje se nalaze na izdržavanju kazne prošle godine podnijele su oko 220 pritužbi.
One su se, kako su rekli iz Institucije Zaštitnika, uglavnom odnosile na »druga prava« lica lišenih slobode – adekvatnu zdravstvenu zaštitu, higijenske pakete, premještaj u povoljniju klasifikacionu grupu.
“Kao i na promjenu sobe, premještaj u drugu zatvorsku jedinicu, prekid izdržavanja kazne, uslovni otpust, odsustvo radnog angažovanja, nedostatak aparata”, naveli su iz Institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.
