Podgorica, (MINA) – Visoka polarizacija u društvu nije posljedica identitetskih razlika, nego nacionalizma, smatra istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Vujo Ilić.
Ilić je, u intervjuu agenciji MINA, kazao da su identitetske politike preplavile cijeli post-socijalistički prostor, kao i da je u regionu posebno došla do izražaja retradicionalizacija društva i nacionalizam kao dominantan politički okvir.
Kako je kazao, nova politička rukovodstva bacila su se u posao izgradnje država i nacija, u čijoj osnovi je usađivanje vrijednosti mladima i prenošenje tih vrijednosti kroz generacije.
To se, prema riječima Ilića, čini kroz školu, medije, crkvu, ali i kroz svakodnevne interakcije.
„Sistem koji je podešen da socijalizuje mlade na određen način proizvodi sasvim očekivane posljedice, tu nema iznenađenja. Naravno, to iziskuje drugo pitanje. Političke i crkvene vođe zovu na okupljanje oko nacionalnih i crkvenih zastava. Ali zašto ih ljudi prate?“, naveo je Ilić.
On je kazao da se postavlja i pitanje zašto se pridaje veći značaj tim zastavama, nego radničkim ili zastavama roda, ili zašto se mlade generacije ne suprotstavljaju starijim.
Ilić smatra da se za odgovor na ta pitanja treba okrenuti nasljeđu prošlosti.
Prema njegovim riječima, u vremenima neizvjesnosti, nacionalna i vjerska identifikacija su pojedincima veoma važne informacije, koje im pružaju određena uvjeravanja kako će se drugi oko njih ponašati.
„To uzajamno očekivanje da će se drugi okupljati baš oko te tačke, a ne oko neke druge, predstavlja zajedničko znanje koje omogućava kolektivnu akciju u vremenima punim izazova. Pjevanje himni, isticanje simbola, mahanje zastavama u vremenu mira, su stalna podsećanja na to“, rekao je Ilić.
On je kazao da je u prošlosti, kada se oslobađalo od imperija i okupacija, nacionalizam zasnovan na etno-religijskim identitetima imao snažnu emancipatornu crtu, kao i da je Crna Gora odličan primjer za to.
„Međutim, danas to više nije slučaj, političke elite koriste lepljivi jezik nacionalizma i kada ne treba, često uz katastrofalne posljedice. Nacionalizam je moćan instrument, tu je da ostane, i zato ga treba uzeti za ozbiljno“, upozorio je Ilić.
On je kazao da, umjesto otpisivanja nacionalizma kao iracionalnog, treba razumjeti zašto se ljudi politički okupljaju oko nacionalnih identiteta, iako možda imaju mnogo akutnije probleme.
„Što bolje razumijemo privlačnost nacionalizma, to ćemo moći bolje da se zaštitimo od njegove tamne strane“, rekao je Ilić.
On je kazao da bi u demokratijama iskazivanje političkih podjela trebalo da bude uobičajena stvar, i dodao da demokratske institucije omogućavaju da se sukobljeni društveni interesi razrješavaju na miran način.
Ipak, kako je naveo, društva teško izlaze na kraj sa dubokim identitetskim podjelama i polarizacijom.
Prema riječima Ilića, visoka polarizacija ne znači samo prisustvo podjela, već da su se djelovi društva homogenizovali unutar sebe, a da se prenaglašavaju razlike između njih.
„Visoka polarizacija nije posljedica identitetskih razlika, ona je posljedica nacionalizma. Jer doktrina nacionalizma u osnovi kaže da među „nama“ nema razlika, a da su naše najveće razlike sa „njima““, rekao je Ilić.
Kako je pojasnio, ta doktrina predviđa da se „mi“ moramo zaštititi od „njih“, a rješenje vidi u tome da živimo u „našoj“ državi.
„Crnogorsko društvo djeluje veoma polarizovano. Iako je bilo momenata povećane polarizacije devedesetih i dvijehiljaditih, čini se da je posljednjih godina polarizacija na vrhuncu“, upozorio je Ilić.
Za to, kako je rekao, nema jednostavnih rešenja.
„Ali ne može doći do ublažavanja, ako većina običnih ljudi ne mogu da se uvjere da u svakodnevnom životu dijele mnoge vrijednosti i interese sa „njihovim“ bar koliko i sa „našim““, naveo je Ilić.
On je kazao da je, za političke preduzetnike svuda, istorija prije svega sredstvo komunikacije.
Prema riječima Ilića, političarima istorija služi da ljudima objasne njihovo mjesto u svijetu, odakle su i kako su došli tu gdje jesu.
Kako je naveo, na osnovu analogija istorija može da se koristi i kao uputstvo kako treba postupati u određenim situacijama.
„Istorija je nepresušan rezervoar slika i priča koje umješan političar može da koristi da potkrijepi svoje argumente. To će gotovo uvijek biti selektivan, proizvoljan izbor činjenica. Političari odluke donose rukovođeni interesima, a opravdavaju ih istorijom“, rekao je Ilić.
Istorija, kako je kazao, nije korisna političarima samo kao retoričko sredstvo, ona ima velik ideološki značaj za dugoročne transformacije društva.
Ilić je rekao da istoriju proizvode istoričari, ali da država stvara okvir u kom se to odvija, preko obrazovne, arhivske, do naučne politike.
„Poslijeratna Jugoslavija proizvodila je istoriju koja je legitimisala tadašnji poredak, a poslije Jugoslavije trebalo je opravdavati razloge postojanja novih država. To su velike scene koje postavljaju države, a na integritetu naučnika je to kakvu će ulogu igrati na njima“, naveo je Ilić.
On je kazao da se, padom socijalizma u Evropi, nije proširila samo tržišna ekonomija i demokratsko uređenje, već se i religija vratila u politički život na velika vrata.
Rreligija je, kako je naveo, na različite načine nalazila mjesto u novim režimima, ali se uglavnom pozicionirala nacionalno i tradicionalno.
To, prema riječima Ilića, znači da se vjerske zajednice gotovo svuda vide kao jedan od ključnih aktera u nacionalnim projektima novih država, i kao glavna protivteža impulsima ka liberalizaciji društva.
„Kao takve, one imaju velik društveni uticaj, ali još važnije – sposobne su da društveni uticaj prevedu u politički. One legitimitet crpe kroz reprezentaciju vjernika i njihove stavove prevode u političke zahtjeve“, pojasnio je Ilić.
On je rekao da na taj način vjerske zajednice postaju ključni akteri u mnogim savremenim političkim borbama, kao što su pravo na kontrolu rađanja ili istopolne brakove.
Kako je naveo, dodatni izvor moći vjerskih zajednica je i materijalna samoodrživost.
Prema riječima Ilića, post-socijalističke države dobile su u vjerskim zajednicama političke oslonce, ali zauzvrat su zauzele stav da su zajednice u socijalističkom režimu bile oštećene, na osnovu čega su kompenzovane, kroz restituciju i blagonaklon tretman.
„Čini mi se da se, posebno u Crnoj Gori i Srbiji, zapravo previđa koliko je kompleksan odnos crkve i države. Crkva je posljednjih decenija postala moćan autonomni akter, koji sa državom može, ali ne mora da bude u savezu – primjere ovog drugog vidjeli smo već devedesetih“, smatra Ilić.
On je rekao da je, iz tog razloga, jedna greška vidjeti crkvu kao nepolitičkog aktera, ali druga je vidjeti je samo kao produženu ruku države.
Ilić je kazao da se on, kao politikolog, prema dešavanjima u prošlosti ne odnosi tako što na osnovu istorijskih izvora daje novo viđenje jednog perioda, već kao prema podacima na koje primjenjuje metode društvenih nauka.
Takav pristup, kako je naveo, otvara mogućnosti drugačijeg sagledavanja prošlosti.
„Njegova specifičnost je da se bavi ponašanjem velikog broja pojedinaca na mikro-nivou. A kada pokušate da raspakujete tu „crnu kutiju“ ponašanja običnih ljudi u neobičnim okolnostima, preplavi vas kompleksnost njihovih postupaka“, kazao je Ilić.
Prema njegovim riječima, jako je teško objasniti ponašanje običnih ljudi u ratovima crno-bijelim motivima.
„Ali priče koje pričamo o prošlosti najčešće jesu takve. Istorija se često svodi na revolucije ili ratove rukovođene velikim razlozima, ideologijama ili nacionalnim interesima, to su priče o pravdi i nepravdi, pobjednicima i pobijeđenima“, pojasnio je Ilić.
To međutim, kako je naveo, zatvara mogućnost boljeg razumevanja prošlosti.
„Ako su nam temelji čvrsto u podacima i metodama, svi zaključci mogu i trebalo bi da se iznova pretresaju – to je logika naučnog saznanja i bez toga nema napredovanja“, rekao je Ilić.
Govoreći o svojoj doktorskoj disertaciji „Braća po oružju: društvena struktura i mobilizacija u građanskom ratu u Crnoj Gori” koja je izabrana za najbolju na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti, on je kazao da mu je namjera bila da istražuje Drugi svetski rat u Jugoslaviji.
„Tek sam, kroz čitanje literature koju nijesam do tada poznavao, naslutio koliko se Crna Gora razlikovala od ostatka zemlje, po intenzitetu ustanka, ali i građanskog rata koji je uslijedio“, dodao je Ilić.
To je, kako je pojasnio, u disertaciji doveo u vezu sa tadašnjom društvenom strukturom, odnosno srodničkim vezama, koje su bile u osnovi većih bratstveničkih i plemenskih grupa.
Ilić je rekao da su horizontalne veze između ustanika omogućile izvanredno brzu i opsežnu mobilizaciju protiv italijanske vojske, ali da je, kada su ustanici ugrozili postojeće društvene hijerarhije, došlo do nove mobilizacije i građanskog rata.
„Ratno okruženje se, naravno, potpuno razlikuje od neratnog. Kada su civili okruženi nasiljem, njihov glavni cilj je opstanak, a oslanjanje na srodničke strukture povećava mogućnost preživljavanja“, naveo je Ilić.
On je kazao da više radova koji su objavljeni samo u poslednjih nekoliko godina ukazuju da takve društvene strukture mogu da utiču na čitav niz faktora, kao što su ekonomski razvoj, međupersonalno povjerenje ili glasanje na izborima.
„To sve nam govori da položaj pojedinaca u širim kolektivitetima utiče na njihovo ponašanje, nekada veoma drastično, i teško predvidivo. Postoje odlični radovi i stranih i crnogorskih autora, ali nema ih dovoljno, koliko je ovo značajna tema za društvene nauke“, smatra Ilić.
Kako je naveo, Drugi svjetski rat bio je veliko finale, u kom je plemenska organizacija u Crnoj Gori posljednji put imala tako centralnu ulogu u istorijskim događajima.
Ilić je rekao da se plemensko društvo postepeno transformisalo kroz 19. i prvu polovinu 20. vijeka, ali i da je modernizacija bila neujednačena kao i da su kombinovani uticaji državnog aparata i kapitala prodirali kroz sve pore društva.
On je kazao da je poslijeratna socijalistička modernizacija brzo i nepovratno promijenila društvenu strukturu Crne Gore, pa je teško reći šta bi danas bili reziduali te nekadašnje društvene strukture.
Prema riječima Ilića, Crna Gora sada ima mnogo više sličnosti sa zemljama u regionu nego što se po nečemu drastično razlikuje.
„Ali, iako je plemenska struktura arhaična, prevaziđena forma društvene organizacije, nije loše podsetiti se šta su bile dobre stvari koje su postojale, a kojih danas nema u dovoljnoj mjeri“, kazao je Ilić.
To je, kako je naveo, bilo društvo snažnih lokalnih zajednica koje su umjele da odgovore na spoljne izazove i zajednički djeluju.
„Pored toga, postojali su razrađeni mehanizmi čuvanja i upravljanja zajedničkim dobrima. Na kraju, to su bile kohezivne zajednice, sa snažnim normama solidarnosti. Prošlost ne treba idealizovati, niti je odbacivati, treba joj dati mogućnost da nas iznenadi“, zaključio je Ilić.
Pravo preuzimanja ovog sadrzaja imaju samo korisnici Agencije MINA.
Kompletna informacija dostupna je korisnicima na linku MINA SERVIS
Longer version of article is available on a link MINA ENGLISH SERVIS
