fbpx

Kineski Tajvan

Autorski tekst ambasadora Kine u Crnoj Gori, Fan Kuna

Kada je riječ o kineskom ostrvu Tajvan, mnogima nije baš najjasnije o čemu se zapravo radi. Ovo pitanje možemo analizirati sa tri aspekta: zašto Tajvan pripada Kini, zbog čega je nastalo pitanje Tajvana i kako riješiti pitanje Tajvana.

Prije svega, zašto Tajvan pripada Kini? Geografski, provincija Tajvan obuhvata ostrvo Tajvan i okolna manja ostrva, kao što su ostrva Penghu itd. Ostrvo Tajvan je odvojeno od kopna Tajvanskim moreuzom, koji je na sjeveru uži, a na jugu širi. Na sjeveru je širina moreuza oko 200 kilometara, a na jugu oko 410 kilometara, dok je najuža tačka Tajvanskog moreuza širine oko 130 kilometara. Ostrvo Đinmen u sastavu provincije Tajvan samo je oko 1,8 kilometara udaljeno od grada Sjamen u provinciji Fuđijen u kontinentalnoj Kini. Iz perspektive istorijskih činjenica i pravne osnove, veliki broj istorijskih knjiga i dokumenata bilježi rani razvoj ostrva Tajvan od strane Kineza. Prije više od 1.700 godina, kineski istorijski dokumenti ostavili su najranije zapise o razvoju Tajvana. U 13. vijeku, kineska carska uprava počela je da osniva posebna tijela za upravljanje u Penghu-u i na Tajvanu za potrebe sprovođenja administrativne jurisdikcije. U 16. vijeku, naziv „Tajvan” počeo je zvanično da se koristi u državnim dokumentima kineske dinastije Ming. Godine 1684. carska uprava kineske dinastije Ćing osnovala je lokalnu samoupravu Tajvan, koja je bila pod jurisdikcijom provincije Fuđijen. Godine 1885. vlada dinastije Ćing uspostavila je Tajvan i kao provinciju. U julu 1894. godine, Japan je pokrenuo agresiju na Kinu. Kineska država pod dinastijom Ćing, koja je poražena u aprilu sljedeće godine, bila je prinuđena da Japanu ustupi Tajvan i ostrva Penghu.

Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Kina, Sjedinjene Države i Britanija su 1943. godine usvojile Deklaraciju iz Kaira, najavljujući da će teritorije koje je Japan oduzeo Kini, kao što su tri sjeveroistočne kineske provincije, zatim Tajvan i ostrva Penghu, biti vraćene u sastav Kine. Kina, SAD i Velika Britanija su 1945. godine zajedno potpisale i Potsdamsku deklaraciju, potvrđujući da će „uslovi Deklaracije iz Kaira biti sprovedeni“. Japan je 1946. godine potpisao „Dokumenta o japanskoj predaji” i obećao da će „dosljedno ispunjavati svoje obaveze prema odredbama Potsdamske deklaracije”. U oktobru iste godine, kineska vlada je objavila da će „vratiti vršenje suvereniteta nad Tajvanom“ i održala „Ceremoniju predaje provincije Tajvan“ u Tajpeju. Kao rezultat toga, Kina je de facto i de jure povratila Tajvan kroz niz pravno obavezujućih međunarodnih dokumenata.

Drugo, zbog čega je nastalo pitanje Tajvana? Pojava tzv. pitanja Tajvana povezana je sa građanskim ratom koji je pokrenula kineska partija Kuomintang 1940-ih godina, kao i sa miješanjem stranih sila. Tokom antijapanskog rata (1937-1945), kineski Kuomintang i Komunistička partija Kine uspostavili su antijapanski ujedinjeni front za zajedničku borbu protiv japanske imperijalističke agresije. Nakon pobjede u antijapanskom ratu, grupa unutar Kuomintanga je pokrenula antidržavni građanski rat kako bi prigrabila plodove antijapanskog rata. Kineski narod, pod vođstvom Komunističke partije Kine, bio je prisiljen da vodi oslobodilački rat više od tri godine, zbacivši sukcesivno vladu „Republike Kine“ koju je osnovao Kuomintang i uspostavivši vladu Narodne Republike Kine 1949. godine, koja je postala jedini legitimni predstavnik Kine i koja je, naravno, u potpunosti uživala sva prava i štitila suverenitet Kine, uključujući suverenitet nad Tajvanom. Nakon poraza u građanskom ratu, dio vojnog i političkog osoblja Kuomintanga je okupirao Tajvan, što je rezultiralo posebnim stanjem izolacije i dugotrajnom političkom konfrontacijom između dvije strane Tajvanskog moreuza. Međutim, suverenitet i teritorija Kine nikada nisu bili dovedeni u pitanje, a činjenica da je Tajvan dio kineske teritorije se nikada nije promijenila.

Godine 1971, 26. Generalna skupština Ujedinjenih nacija donijela je Rezoluciju 2758, kojom je u potpunosti politički i pravno riješeno pitanje predstavljanja Kine u Ujedinjenim nacijama, uključujući i pitanje Tajvana, i jasno je istakla da ne postoje „dvije Kine” ili „jedna Kina i jedan Tajvan“. U pravnom mišljenju Sekretarijata Ujedinjenih nacija navodi se da „Tajvan, kao provincija Kine, nema nezavisni status“. U praksi, Ujedinjene nacije nazivaju Tajvan upravo „Tajvan, provincija Kine“ (Taiwan, province of China). Princip jedne Kine je univerzalni konsenzus međunarodne zajednice i postao je osnovna norma u međunarodnim odnosima.

Treće, kako riješiti pitanje Tajvana? Rješavanje pitanja Tajvana i postizanje nacionalnog ujedinjenja je težnja i misija cijelog kineskog naroda. Osnovna politika kineske vlade za rješavanje pitanja Tajvana je mirno ujedinjenje i uspostavljanje modela „jedna zemlja, dva sistema“. Ova politika obuhvata:

Prvo, princip jedne Kine. Na svijetu postoji samo jedna Kina, a Tajvan je dio Kine. Ovo je univerzalno priznata činjenica i preduslov za mirno rješavanje pitanja Tajvana. Kineska vlada se odlučno protivi postojanju „dvije Kine“, „jednoj Kini i jednom Tajvanu“ i svim ostalim pokušajima i akcijama koje mogu dovesti do „nezavisnosti Tajvana“. Kinezi sa obje strane Tajvanskog moreuza vjeruju da postoji samo jedna Kina i podržavaju ponovno ujedinjenje zemlje.

Drugo, „jedna zemlja, dva sistema“. Pod pretpostavkom jedne Kine, socijalistički sistem u kontinentalnoj Kini i kapitalistički sistem na Tajvanu će dugoročno koegzistirati i razvijati se zajedno u budućnosti. Tako treba biti iz razloga što se mora voditi računa o trenutnoj situaciji na Tajvanu i stvarnim interesima naših tajvanskih sunarodnika, a takođe, to je jedna karakteristika i proizvod nacionalnog sistema Kine. Nakon ponovnog ujedinjenja dvije strane Tajvanskog moreuza, tajvanski društveni i ekonomski sistem ostaće nepromijenjen, stil života na tom ostvru neće se mijenjati, a njegovi ekonomski i kulturni odnosi sa ostatkom svijeta će takođe ostati nepromijenjeni.

Treće je visok stepen autonomije. Nakon ponovnog ujedinjenja, Tajvan će postati posebna administrativna regija i uživaće visok stepen autonomije. Tajvan će imati administrativnu vlast, zakonodavnu vlast, nezavisnu sudsku vlast i moć konačnog odlučivanja; može potpisati komercijalne i kulturne sporazume sa stranim zemljama i uživati određena ovlašćenja u vezi sa spoljnim poslovima; imaće sopstvenu vojsku, a kopnena Kina neće slati trupe u Tajvan.

Četvrto su mirni pregovori. Obje strane Tajvanskog moreuza su kineske, a mirno ujedinjenje je utvrđena politika kineske vlade i zajednička težnja cijelog kineskog naroda. Međutim, svaka suverena država ima pravo da preduzme sva neophodna sredstva za očuvanje nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Pitanje Tajvana jeste isključivo unutrašnje pitanje Kine. Kineska vlada nema obavezu da se upravlja prema bilo kojoj stranoj zemlji u pogledu načina na koji se bavi svojim unutrašnjim poslovima.

Narod sa obje strane Tajvanskog moreuza ima iste korijene, istu etničku pripadnost i istu kulturu. Ovo pitanje koje je zaostavština kineskog građanskog rata zasigurno će se riješiti, Tajvan će se sigurno vratiti u zagrljaj domovine, a obje strane Tajvanskog moreuza će se ponovo ujediniti. To je čvrsta volja 1,4 milijarde Kineza i neizbježan trend istorijskog razvoja.

Najčitanije

Popravljena tri državna rekorda

Podgorica, (MINA) - Hitac Danijela Furtule u bacanju diska i tri državna rekorda obilježili...