Naslovnica Crna Gora Crna Gora - djetinjstvo, porodica, more i sunce

Crna Gora – djetinjstvo, porodica, more i sunce


Podgorica, (MINA) – Tina Kamčeva, doktor fizičke hemije, rođena je i odrasla u Podgorici, a već devet godina živi u Norveškoj gdje radi kao hemičar u bolničkoj laboratoriji u Bergenu. Na pitanje šta za nju znači Crna Gora, odgovara da su prve asocijacije – djetinjstvo, porodica, more i sunce.

Govoreći o tome koliko je teško zasnovati život i izgraditi profesionalnu karijeru u drugoj zemlji, daleko od domovine, Kamčeva je kazala da je to individualno i da najviše zavisi od same osobe, njenih ambicija i razloga zašto odlazi i pokušava stvoriti nešto u drugoj državi, od same zemlje u koju se seli, ali i od sreće.

Kamčeva je u Podgorici provela detinjstvo i završila osnovnu školu, a kasnije Gimnaziju „Slobodan Skerović“. Bila je je odličan đak i voljela je prirodne nauke, ali nije imala sasvim jasan plan čime tačno želi da se bavi i, u skladu sa tim, šta bi trebalo da studira.

„Interesovala me je medicina, ali ne toliko rutinski rad sa pacijentima, koliko istraživanja u pravcu pronalaženja novih ljekova i terapija, ispitivanje uzoraka, razne analize, upotreba raznih vrsta zračenja u dijagnostici i terapiji bolesti. Fakultet za fizičku hemiju u Beogradu mi se činio kao idealan nastavak školovanja za mene“, kazala je Kamčeva u intervjuu agenciji MINA.

Poslije osnovnih studija sa visokim prosjekom, upisala je doktorske studije na projektu gde su se ispitivali novi kompleksi metala. To je, zapravo, bilo njeno prvo radno mjesto – student doktorskih studija na fizičkoj hemiji i istraživač pripravnik u Institutu za nuklearne nauke Vinča.

Kako je kazala, njihova grupa je imala dobru saradnju sa Univerzitetom u Lajpcigu, i tamo je preko DAAD stipendije za istraživače mogla u dva navrata da se upozna sa tim kako izgledaju moderne laboratorije, studentski život u Njemačkoj, kako funkcionišu instituti i, naravno, da iskoristi boravak za prikupljanje što više eksperimentalnih rezultata za doktorsku disertaciju.

„Obradu podataka i pisanje posljednjih publikacija koje su uslov za doktorat sam radila već iz Norveške, gdje sam se sa suprugom u međuvremenu preselila, pomalo neplanski. Uporedo sam radila na doktoratu, tražila posao i išla na intenzivne kurseve norveškog“, kazala je Kamčeva.

U Norveškoj je u početku radila samo kao istraživač, a vremenom je sve više prelazila na kliniku, i danas je zaposlena kao hemičar u bolničkoj laboratoriji u Bergenu, na odjeljenju za analizu ljekova i droga.

„Moj posao je da kreiram ili prilagođavam metode za analizu novih ljekova ili markera, u zavisnosti od potrebe tržišta ili zahtjeva specijalista, pišem procedure i obučavam osoblje za rutinsko korišćenje tih metoda. I dalje se dijelom bavim istraživanjem van rutinskih metoda, jer sarađujemo sa grupama sa univerziteta“, pojasnila je Kamčeva.

U Norveškoj živi skoro devet godina, a prvi posao je našla oko dva mjeseca po dolasku u tu zemlju.

„Moglo bi se reći da sam na istom mjestu bila sve vrijeme, s obzirom na to da radim na istom spratu i otprilike sa istim ljudima, ali na više projekata, koji su finansirani od različitih institucija, univerziteta ili bolnice“, dodala je Kamčeva.

Upitana koliko je teško zasnovati život i izgraditi profesionalnu karijeru u drugoj zemlji, daleko od svoje domovine, ona je rekla da je to individualno i da najviše zavisi od same osobe, ambicija i razloga zašto se seli i pokušava stvoriti nešto u drugoj zemlji, od same zemlje u koju se seli, ali i od sreće.

„Za neke struke je lakše, za neke gotovo nemoguće. Moja struka je takva da je izbor posla u inostranstvu nemjerljivo veći i bolji, jer se u nauku i medicinu mnogo više ulaže“, pojasnila je Kamčeva.

Ona je kazala da je njoj bilo teško upustiti se u tako nešto sasvim sama, i da su joj više odgovarali kratki istraživački boravci na šest mjeseci ili godinu na nekom institutu u Njemačkoj.

„Meni je bio potreban okidač privatne prirode, a to je još jedna osoba slična meni, kako bih se upustila u to da se preselim u neku sasvim drugu zemlju. Poznajem i ljude koji dođu sami, nađu posao ili studiraju, a kasnije osnuju porodicu“, rekla je Kamčeva.

Takođe, kako je navela, zavisi od zemlje.

Norveška je, podsjeća Kamčeva, skandinavska zemlja i ima mnogo razlika u odnosu na Evropu, a naročito u odnosu na Balkan.

„Samim tim što nije u Evropskoj uniji, teže je dobiti radnu dozvolu za nas koji nismo iz EU. Podrazumijeva se da za većinu pozicija govorite norveški, klima, način života i standard su drugačiji. Potrebno je vrijeme da se prilagodite sistemu, da nađete prvi posao, da naučite kulturu i jezik“, pojasnila je Kamčeva.

Prema njenim riječima, poslije pet faza emigranata koje prođu svi koji se odsele, čovjek zavoli i tu, drugu zemlju, i ona postane novi dom.

„Nama nedostaju bake, deke i tetke, jer imamo dvoje male djece. Komšije mogu da pričuvaju djecu ako ih zamolite, ali da dođe baka i jedan dan u nedjelji samoinicijativno uzme unuke kod sebe na ručak, toga nema. Mada, iz priče sa koleginicama, nije ni da je to praksa u norveškim porodicama“, kazala je Kamčeva.

Na pitanje da li bi, da može da se vrati „na početak“, odabrala isti put, ona je kazala da misli da bi to učinila.

„S obzirom na to da sam planove pravila usput, zadovoljna sam kako sam do sada iskoristila prilike. Ima mnogo uspješnijih ljudi od mene, tako da ne mislim da je možda moj recept dobar za sve, ali se meni za sada sviđa“, dodala je Kamčeva.

Upitana koliko je generalno teško ljudima sa Balkana da ostvare uspješnu karijeru u drugoj zemlji, ona je odgovorila da u Norveškoj ima puno takvih ljudi.

„Mi, generalizujem malo, imamo dobro obrazovanje, dobru teorijsku osnovu, talenat i imamo dobre šanse za uspjeh. Ne bih mogla da kažem da imamo bolje ili lošije šanse u mnogim oblastima, osim, na primjer, novinarstva, prava i književnost, gdje očigledno krećemo sa hendikepom u odnosu na lokalno stanovništvo zbog jezika“, pojasnila je Kamčeva.

Kako je kazala, težak je početak, jer je drugačije i treba vremena da se shvati kako šta funkcioniše.

„Važe drugačija pravila ponašanja, komunikacije, građani imaju drugačija prava i obaveze, skoro svako zanimanje je drugačije u odnosu na ono što smo navikli“, navela je Kamčeva.

Na pitanje šta bi poručila mladima sa ovog podneblja koji imaju slične ambicije, ona je kazala da svaka mlada osoba treba da proba generalno da živi pola godine u nekoj drugoj zemlji, ukoliko za to ima mogućnosti, i da upozna drugu kulturu, jezik, način života i rada.

„To je upoznavanje drugih država i istovremeno samospoznaja, šta vam je važno i nevažno, šta gubite i dobijate, šta želite da promijenite tamo gdje živite i zašto bi se tačno preselili“, kazala je Kamčeva.

Ona je naglasila da puno ljudi bude uspješno i srećno i u Crnoj Gori, i ne bi se nikad preselili negdje drugo.

„Sve zavisi od prioriteta. Osim onih standardnih savjeta da sakupite što više informacija o zemlji gdje planirate da nastavite karijeru i život, poruka je da treba biti otvoren za nova saznanja, strpljiv, uporan i imati realna očekivanja, da mi sa Balkana nijesmo ni bolji ni lošiji ljudi od nekih drugih naroda, i da uvijek možete da se vratite u svoju zemlju bogatiji za nove prijatelje i iskustva“, navela je Kamčeva.

Najčitanije