Ovih dana i mjeseci Crnogorci prave neku svoju „novu istoriju“. Rukovode pravac kojim će se njihova zemlja kretati u budućnosti. Da li će to biti prozapadne vrijednosti ili će se vratiti decenijama unazad i getoizirati svoju budućnost? Da li je moglo drugačije i da li može drugačije? Ovo su pitanja koja će nas intrigirati narednih mjeseci, a na koja se /htjeli mi to ili ne, slagali se ili ne/, ne nazire odgovor.
„Nikada nije bilo da nije nekako bilo“. Biće zasigurno, ali kako, po koju cijenu i na čiju štetu?
„Standardi“ koji su postojali u prošlosti, a koji su podrazumijevali doslednost jednom retrogradnom sistemu tj., grupe ujedinjene oko svojih partijskih lidera, koji su slijepo vjerovali i još uvjek vjeruju da će fatalne greške, koje su TI LIDERI pravili u prošlosti biti zaboravljenje i izbrisane iz memorije Crnogorskih građanja su srušeni.“ Sistem vrijednosti i postulati“ koji su dugi niz godina bili servirani Crnogorskim građanima su takođe već sada a question of the past /pitanje prošlosti/.
U njenoj vjekovnoj težnji da očuva svoju državnost i priključi se kako vladika Danilo I reče: zajednici Evropskih država, Crna Gora je još uvjek „ovdje i sad“ , a ne tamo gdje je vladika Danilo I želio da ona bude /makar deklarativno/ davne 1856. godine i gdje mi želimo biti sve ove duge, mučne godine. Dakle, krećemo se vizuelno ka budućnosti, a zapravo se vraćamo 200 godina unazad, sarkastično se cereći našem vladiki Danilu I u lice. Taman ka i onda /sad možda i gore/ Crna Gora je stavljena na vjetrometini nacionalističkih desničarskih hordi, prepuštena zvjerima, koji hrleći ka Beogradu ostavljaju pustoš za sobom. Nepitana, ignorisana i u najmanju ruku prezrena građanska Crna Gora je protiv svoje volje stavljena u geto. Ili možda svojom voljom? Otćutala je ono što nije smjelo da se otćuti i predala u ruke nacionalističkim hordama biće svog postojanja, svoje državnosti i svoje samobitnosti. Sita svega i svačega što je „grdnu“ snalazilo vjekovima građanska, multietnička, antifašistička Crna Gora je pred kapitulacijom. Ona je davljenik kojoj treba spas i pružena ruka da je izbavi i zaštiti od četničkih vojvoda koji propagiraju nacionalizam, supremaciju, urušavaju demokratske tekovine, potiru sve što je Crnogorsko, gaze i pale Crnogorsku zastavu, negiraju Crnogorsku himnu, mijenjaju nazive ulica naših đedova i prađedova, narodnih heroja, koji su rizikovali i dali svoje živote za vrijednosti i ideje u koje su vjerovali, a koje su vanvremenske!
Vođeni logikom da svaki narod ima prava na svoju državu, na svoje postojanje na svoju himnu i slavljenje svoje svijetle istorije, građanska Crna Gora nije uspjela da na vrijeme sagleda opasnost koja je vrebala čitavih 200 godina „iza ćoška“, a koja se kao kuga vraćala i vraćala, već je naivno smatrala da su te bitke zauvjek izvojevane i da su one daleko iza nas. Možda i otuda ta crna ćutnja koja nas je dovela do nesumnjivo najvećeg posrnuća od kada država Crna Gora postoji. Iznutra ideološki razorena i iscrpljena inati se sa sopstvenom sudbinom prigrlivši patološke licemjere, kvislinge i prevarante, pustivši ih da joj od živog mesa i nezaraslih rana raskubaju njeno biće.
Dižem svoj glas i pitam, dokle ćeš građanska Crna Gora mučati, čekati i ignorisati stvarne, opasne i opipljive prijetnje, hoćeš li i kada konačno vaskrsnuti i puštiti svoje glasove koji život znače? Pred nama je tako kratak, a tako dug put iskušenja i strahova, koji ako ih se ne oslobodimo direktno i nepovratno vode u duboki ponor asimilacije i nestajanja. Moglo je drugačije i može drugačije. Ništa nije izgubljeno dok god postoji nada, dok god postoji šansa. Kažu da je nada san budnog čovjeka.
Magistar ekonosmkin nauka i doktorand na fakultetu političkih nauka u Sarajevu Ana Kovač
Pravo preuzimanja ovog sadrzaja imaju samo korisnici Agencije MINA.
Kompletna informacija dostupna je korisnicima na linku MINA SERVIS
Longer version of article is available on a link MINA ENGLISH SERVIS
