Podgorica, (MINA) – Crna Gora čuva svoje državno ime i identitet, mir i multietnički sklad, kazao je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, navodeći da moderna, demokratska Crna Gora, kao članica NATO alijanse prednjači na putu članstva u Evropskoj uniji (EU).
On je kazao da se, s poštovanjem prema dugoj državnoj tradiciji, crnogorskoj dinastiji Petrović i crnogorskom kralju Nikoli I Petroviću, obilježava 110. godišnjica od proglašenja Knjaževine Crne Gore za kraljevinu.
Đukanović je rekao da Crna Gora čuva svoje državno ime i identitet, mir i multietnički sklad.
“Naša generacija je trijumfalno to pokazala 2006. godine”, kazao je Đukanović.
Kako je naveo, moderna, demokratska Crna Gora, kao članica NATO alijanse, koja okuplja najmoćnije zemlje svijeta, prednjači na putu članstva u EU.
“Pouzdan smo garant stabilnosti i najrazvijenija ekonomija Zapadnog Balkana. To je legitimacija naše male – velike, stare – nove državne kuće. Građanske Crne Gore”, rekao je Đukanović.
On je kazao da je crnogorska narodna skupština jednoglasno zatražila od knjaza Nikole da Crnoj Gori vrati državni status koji je imala u vrijeme Vojislavljevića, podnijevši predlog za obnovu “starog kraljevstva”.
“A Knjaz je 15. avgusta 1910. godine po starom kalendaru, potpisao i obznanio Zakon o proglašenju Knjaževine Crne Gore za Kraljevinu”, podsjetio je Đukanović.
Prema njegovim riječima, to nije bila samo nagrada za hrabrost i požrtvovanje pred očima predaka i potomaka, “taj istorijski čin potvrdio je samosvijest crnogorskog naroda o svekolikom državnom preobražaju koji je Crna Gora ostvarila u toku mirnodopskog vremena”.
“Duboki su temelji ovoj obnovljenoj kraljevini našoj. Oni silaze do nekadašnjih zetskih kraljeva Vojislava, Mihaila i Bodina. Na tome dubokom temelju počeli smo i mi zidati, i danas evo staroga kraljevstva našeg opet da blista pod suncem nebeskim…”, istakao je kralj Nikola I Petrović u istorijskom obraćanju”, kazao je Đukanović.
On je rekao da današnja Crna Gora ponosno stoji pred nepobitnom istorijskom istinom hiljadugodišnjeg državnog identiteta.
“Postoji utemeljena na istorijskom pravu jedne od prvih priznatih kraljevina na Balkanu, od januara 1078. godine, kada papa Grgur VII tituliše crnogorskog vladara Mihaila – kraljem Slovena, što je svjedočanstvo da je Duklja u drugoj polovini 11. vijeka bila kraljevina, i da je njen status bio međunarodno priznat”, kazao je Đukanović.
On je podsjetio da je od Mihaila još sedam vladara iz dinastije Vojislavljević nosilo tu titulu.
Kako je kazao, imati državni status u 11. vijeku, “u vrijeme kada mnogi evropski i balkanski narodi tek snivaju državna utočišta”, svjedoči o ranoj političkoj i identitetskoj samosvijesti i homogenosti, o državi koja je odraz kolektivne težnje naroda da uredi zajednički život.
“Zato, veličinu crnogorske državne tradicije ne umanjuju istorijski fakti o povremenom gubljenju državne nezavisnosti – naprotiv, ti su nam fakti i dan danas krvava istorijska opomena o unutrašnjim i spoljnim otporima našem opstanku i o odbrani slobode i časti ovog našeg malobrojnog naroda na ovovremenoj političkoj vjetrometini balkanske raskrsnice”, rekao je Đukanović.
Prema njegovim riječima, nezavisna država, uprkos otporima i osporavanjima, konstanta je crnogorskog istorijskog identiteta.
“To je na dan proglašenja Crne Gore za kraljevinu slikovito objasnio slavni crnogorski vladar Nikola I Petrović: “Vrijeme je rušilo samo ono što je nad zemljom bilo, ali što je izidano bilo u njoj i što je usađeno bilo u srcima slobodnih gorštaka ovih planina, to nijedan silnik, koji je na našu otadžbinu nasrtao, nije mogao porušiti”, naveo je Đukanović.
On je rekao da Cetinje nije samo okupilo ondašnje evropske dinaste i dinastičke porodice orođene sa crnogorskom dinastijom Petrović – iz Italije, Bugarske, Rusije, Austrougarske, Srbije i Grčke.
“Na Cetinje su stigle riječi podrške i priznanja kraljevini Crnoj Gori od britanskog kralja Džordža, ruskog cara Nikolaja II, njemačkog kralja Vilhema, austrougarskog cara Franja Josifa, od predsjednika Francuske Falijera, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Tafta”, naveo je Đukanović.
On je kazao da su te međunarodne reakcije svjedočile o događaju koji je svojim značenjem prevazilazio granice Crne Gore i jasno potvrđivale visoki ugled koji Crna Gora i njen vladar tada uživao.
“Aspiracijama Srbije, tada politički i vojno moćne balkanske države, nije bila po volji ni knjaževina Crna Gora, 58 godina prije ovog događaja, pa ni tada proglašena kraljevina Crna Gora – sve je to ostalo zapisano da nas neumoljivo opominje”, rekao je Đukanović.
On je naveo da je proglašenjem kraljevine prije 110 godina jedan ciklus u istoriji državnosti Crne Gore okončan.
“Između dva istorijska državna biljega – Vojislavljevića i Petrovića Njegoša – sagledavamo naše državno nasljeđe kroz četiri dinastije, tokom deset vjekova”, rekao je Đukanović.
Prema njegovim riječima, tokom potonjeg stoljeća, u kojem se, kako je naveo, Crna Gora našla državno obespravljena, nikada nije presahnjivao duh identitetske samosvijesti, ni svijest o državnom crnogorskom biću.
“No, Crna Gora ne smije da zaboravi da je borbu za slobodu i nezavisnost pratila i borba za institucionalno uređenje države i njeno međunarodno priznanje”, ukazao je Đukanović.
On je podsjetio da je na Berlinskom kongresu 1878, na kom je i zvanično potvrđena državna nezavisnost Crne Gore, okončano njeno takozvano “herojsko doba”.
“I nastupilo je novo – doba unutrašnjeg preobražaja i radikalnih reformi državne uprave, ubrzane izgradnje i razvoja u kojem su nastala njena gradska središta, unaprijeđena trgovina i utemeljena industrija, poboljšane prosvjetne i zdravstvene prilike. To je Crna Gora koja je 1905. godine donijela Ustav ograničavajući apsolutnu vlast i uvodeći parlamentarni sistem”, rekao je Đukanović.
Kako je naveo, bio je to početak stvaranja građanske Crne Gore.
“Budući da su njeni državljani poslije dvostrukog teritorijalnog proširenja postali i pripadnici islamske i katoličke vjeroispovijesti. Njihova građanska i vjerska prava potpuno su uvažena i poštovana”, dodao je Đukanović.
Prema njegovim riječima, sloga, međusobno uvažavanje i ravnopravnost bile su temeljne odrednice vjerske politike crnogorske države, čiji je nosilac bio kralj Nikola.
“Njegovim staranjem formirana je Islamska zajednica Crne Gore, obnovljena Barska nadbiskupija, organizaciono uređena Crnogorska crkva, i zakonski definisan odnos države i vjerskih zajednica. U potvrdu ove kvalifikacije, vrijedan je pažnje podatak da su za pola vijeka upravljanja državom, uglavnom zahvaljujući novcu iz kraljevske vladarske kase, podignute 163 crkve i dva manstira, a obnovljeno 112 crkava i 12 manastira”, ukazao je Đukanović.
On je rekao da je, u vrijeme proglašenja za kraljevinu, institucionalni napredak Crne Gore i ostvareni ekonomski prosperitet bio očigledan.
“Ali, nažalost, ne i dovoljan da riješi najvažnije socijalne probleme i dovede do željenog značajnog društvenog preobražaja. Tri decenije mirnog doba, nakon gotovo tri vijeka ratovanja i stradanja, očigledno nijesu bile dovoljne za to”, smatra Đukanović.
On je kazao da su se promijenile i prilike u regionu i širem okruženju.
“Crna Gora je imala petogodišnje iskustvo parlamentarnog života. Formirane su dvije političke stranke, koje su zastupale oprečne koncepte postojanja crnogorske države”, naveo je Đukanović.
Prema njegovim riječima, jedan je bilo da Crna Gora mora imati državni subjektivitet, da su interesi Crne Gore iznad svih drugih interesa.
“Pristalice drugog koncepta zastupale su stanovište da je smisao i svrha crnogorske države služenje opštesrpskim interesima i da Crna Gora mora predati predvodništvo drugoj državi”, kazao je Đukanović.
On je rekao da su se pristalice interesa dinastije Karađorđević predstavljale politički najuzvišenijim iskazom nacionalne svijesti i činom patriotizma, “dok su pobornici političkog koncepta kojima je interes Crne Gore i dinastije Petrović – Njegoš bio na prvom mjestu, žigosani kao separatisti i izdajnici “nacionalne stvari”.
“I u vrijeme proglašenja Crne Gore za kraljevinu, iskazala su se oba politička stanovišta: prvi su uzdizanje u rang kraljevine doživjeli kao još jedan čin afirmacije njenog istorijskog i državnog značenja, a drugi kao vladarsku megalomaniju i ugrožavanje prestiža Kraljevine Srbije”, kazao je Đukanović.
Neminovno je, kako je rekao, bilo da, od uspostavljanja parlamentarizma, ta dva pola crnogorske političke scene dovedu do tenzija i sukoba, posebno u predizbornom periodu.
“Beograd je na sve načine podržavao protivnike crnogorskog vladara i crnogorske državne ideje. Ova podrška tzv. “patriotskim snagama” u Crnoj Gori započela je kampanjom u beogradskoj štampi protiv knjaza Nikole, a zatim i organizovanjem terorističke akcije za njegovo nasilno svrgavanje”, kazao je Đukanović.
Kako je naveo, događaj koji je u istoriografiji poznat kao “Bombaška afera”, odigrao se u vrijeme oktobarskih izbora 1907. godine, kada je crnogorska emigracija iz Beograda organizovala donošenje bombi na Cetinje, s ciljem da ubiju knjaza i njegovu porodicu.
“Ubrzo nakon ovog neuspješnog pokušaja, u Podgorici je formirana tajna teroristička organizacija sa više od hiljadu članova, koja je počela da radi na podizanju ustanka u Crnoj Gori”, podsjetio je Đukanović.
On je kazao da su avgusta 1909. zavjerenici osujećeni i izvedeni pred vojni sud.
“Ali, ono što nijesu uspjeli ni 1907. ni 1909, završili su 1918. Tada je postalo bjelodano da je to produžena ruka vlade Kraljevine Srbije”, rekao je Đukanović.
Kako je kazao, sučeljavanje ta dva stanovišta obilježilo je crnogorski 20. vijek, i nije prestalo ni do naših dana.
“Zaprepaščujuće je to, ali i potvrđuje koliko su žilavi istorijski korijeni crnogorskih podjela”, rekao je Đukanović.
Prema njegovim riječima, ono što je jedna od najvećih i nespornih tekovina crnogorske istorije – nezavisna država – žestoko je atakovano i u političkom životu savremene Crne Gore.
Đukanović je kazao da je služenje tuđim interesima kao svrha postojanja Crne Gore osvjedočeno kao ovovremena politička ponuda.
“Po istoj onoj – kroz istoriju preživjeloj – matrici, borba protiv crnogorske nezavisne države besprizorno se kamuflira najgrubljim političkim i parapolitičkim sredstvima. Mi na to kažemo: retrogradnost i destruktivnost takvog djelovanja možemo poraziti samo zastupanjem istinskih civilizacijskih vrijednosti i mjerljivim učincima crnogorskih savremenih dostignuća”, poručio je Đukanović.
Prema njegovim riječima, “mi odlučno stojimo iza tog crnogorskog imena među državama i narodima”.
“Prijestono Cetinje i Cetinjski manastir, koje je nam je gospodar Ivan Crnojević zavještao kao nacionalno – oslobodilačko pribježište i utvrdu za odbranu pravedničkog i slobodarskog crnogorskog duha, bilo je i ostaje naša najvjerodostojnija adresa borbe za državu i odbrane nezavisnosti. Od vazda i zauvijek”, poručio je Đukanović.
On je rekao da je njihova poruka sa Cetinja 2020. da su ponosni.
“Ovo je Crna Gora dostojna svoje istorije i svih njenih opomena. I vrijedna budućnosti novih crnogorskih pokoljenja. Da je vječna Crna Gora”, zaključio je Đukanović.
