fbpx
NaslovnicaMINA ServisiMINA OTSUBIJA NAS PATRIJARHAT

UBIJA NAS PATRIJARHAT

Za svirepa ubistva žena u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori izriču se preblage kazne, a ranjive pripadnice društva višestruko su diskriminisane

Sunčani augustovski dan u Bosni i Hercegovini u trenutku je postao crn. Na Instagramu objava uživo. Žena, sva u modricama, krvava, na ćošku drvene klupe. Nekoliko momenata kasnije, na ekranu se pojavljuje muškarac, lica isprskanog krvlju, maše pištoljem. Pucanj… Odjekuje plač djeteta.

U Gradačcu, monstruozno, pred očima svijeta, ubijena je jedna žena. Nekoliko dana ranije prijavila je vanbračnog supruga za nasilje i pobjegla sa djetetom. Sutkinja je odbila izreći mjeru zabrane pristupa. Danima se skrivala. Danima ju je tražio. Odlučan da je ubije. Odavno poznat policiji.

Dva mjeseca nakon ubistva, iz nadležnih organa poruke da je sve urađeno po pravilima.
A sistem je zakazao. Zakazali smo svi. Krivica je individualna, ali odgovornost je kolektivna.

U Crnoj Gori, Viši sud je na 12 godina zatvora prvostepeno osudio Dalibora Nikolića, jer je 2022. godine trudnu suprugu Zimritu Nerdu satima brutalno tukao palicom i šakama nakon čega je preminula. Nikolić je bio optužen za teško ubistvo, ali je tokom suđenja krivično djelo prekvalifikovano u „nasilje u porodici sa smrtnom posljedicom“ za šta je zaprijećena maksimalna kazna od 12 godina zatvora, na koliko je Nikolić i osuđen. Ova presuda nije pravosnažna i Više tužilaštvo najavilo je žalbu.

Kazne koje ne odražavaju stepen patnje i ozbiljnost krivičnog djela ubistva žene, jedan su od razloga zbog kojeg mnoge nevladine organizacije traže da se femicid svrsta u posebno krivično djelo.

Izvršna direktorica Centra za ženska prava u Crnoj Gori Maja Raičević rekla je da bi bilo značajno uvesti femicid u krivični zakonik ili kao poseban zakon o prevenciji femicida koji bi „predvidio pojačane zaštitne mjere za žrtve, standardizovao procjenu rizika i učinio je obavezujućom za sve institucije“.

Ministar pravde Federacije Bosne i Herzegovine Vedran Škobić u intervjuu za Oslobođenje objasnio je da je femicid ubistvo žrtve, žene, iz mržnje.

– Ko poznaje Kazneni zakon Federacije BiH, zna da postoji ta formulacija. To je član 166. koji precizira ubojstvo iz mržnje. Daljnja definicija ubojstva iz mržnje podrazumijeva da je neko ubijen zato što je muško, zato što je žensko, zato što je pripadnik druge nacionalnosti, druge seksualne orijentacije, vjerske… U sve te karakteristike ubojstva iz mržnje spada i ubojstvo žene zato što je žena. I to je femicid za koji je propisana kazna od 10 godina do kazne dugotrajnog zatvora, rekao je Škobić.

Kada su u pitanju femicid i ideja o femicidu, naglasio je Škobić, stav struke je jasan – tu nema mjesta u našem zakonu, jer već postoji, a posebno ga formulirati i praviti zakon je neozbiljno.

U Republici Srpskoj, pak, u novembru prošle godine usvojen je Nacrt izmjena zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama, kojim se u Krivični zakonik uvodi pojam femicida. No, Nacrt je izazvao brojne polemike – od onih da urušava tradicionalne porodične vrijednosti, do onih da iako definiše femicid, nema jasno propisanih kazni za počinjeni femicid.

Koordinatorica na programu Prava žena Sarajevskog otvorenog centra Amina Dizdar, naglasila je da je ministar pravde FBiH djelomično u pravu. Istakla je da u Krivičnom zakonu postoje odredbe pod koje bi se mogao podvesti pojam femicid, ali da sistem nije pokazao da te odredbe primjenjuje.

– Kazne koje se izriču su vrlo niske, stopa femicida se povećala, a to pokazuje da sankcije predviđene zakonom ne djeluju preventivno, a što im je jedna od osnovnih svrha. Upravo zato nevladine organizacije zagovaraju uvođenje zasebnog krivičnog djela ubistvo žene, odnosno pojam femicid. To je i politički čin i čin protesta kojim želimo istaknuti da je ovo veliki problem koji pogađa društvo i želimo da svi i sve postanemo svjesni/e da ga je potrebno adresirati, objasnila je Dizdareva.

Poručila je da bi oštrije, višegodišnje kazne dovele do smanjenja stope femicida.

– Svrha kazne jeste i da odvrati buduće počinitelje od činjenja krivičnog dijela, a to nije moguće ako sud šalje poruku da život žene ne vrijedi, da njen sadašnji ili bivši partner može s njom činiti što mu je volja ili da je ona to nečim zaslužila, istakla je Dizdareva.

– Da se zakoni primjenjuju, da cijeli sistem funkcioniše, na kraju bi i ta presuda suda bila zadovoljavajuća, naglasila je Raičevićeva.

Ali kako u praksi ne postoji visok stepen rodnog senzibiliteta, doktorica socioloških nauka i vanredna profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Amila Ždralović je istakla da je femicid nužno uvesti u zakonodavstvo.

– S druge strane, već snažni otpori samom uvođenju pojm femicida u zakonodavstvo potvrđuju da se suštinski problem ne prepoznaje ili ne želi prepoznati. I potvrđuju patrijarhalni, mizogini kontekst. A upravo definicija pojma skreće pažnju na kontekst u kojem se femicid dešava. Iz tog razloga, ženska udruženja insitiraju na reformama krivičnog zakonodavstva. Na primjer, u posljednjem Alternativnom CEDAW izvještaju (Izvještaj organizacija civilnog društva o provedbi Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena u BiH 2019–2023) navodi se da krivični zakoni ne prepoznaju pojam „žrtve“, već samo „oštećene“ krivičnog djela, niti definišu rodno zasnovana ubistva žena – femicid, objasnila je prof. dr. Ždralović.

U Crnoj Gori, Raičevićeva je uputila niz zahtjeva Vladi, koji se, između ostalog, odnose na tematsku sjednicu kojoj će prisustvovati svi resorni ministri koji su uključeni u sistem zaštite od nasilja.

– Smatramo da bi toj sjednici morao prisustovati ministar unutrašnjih poslova, ministar pravde zbog najavljenih izmjena zakonodavstva, ministarka rada i socijalnog staranja, budući da centri za socijalni rad i ovo ministarstvo imaju značajnu ulogu u pružanju socioekonomske podrške žrtvama i u oblasti socijalne zaštite žrtava, rekla je Raičevićeva.

Sistem zaštite žrtava ima više komponenti, od one preventivne i zaštitne, pa sve do onog dijela koji se odnosi na procesuiranje slučajeva i na kaznenu politiku.

Govoreći o sudskoj praksi i reagovanju policijskih institucija u BiH, Dizdareva je naglasila da institucije nisu sinhronizovane, jer ne možemo generalizirati i reći da niko ne radi svoj posao.

– Kad kažem nisu sinhronizovani, pod tim mislim da institucije uvijek moraju paralelno raditi svoj posao, dobro raditi svoj posao i poštovati zakon. Mi se nađemo u situaciji gdje policija odradi svoj dio posla, ali sud ne, i obratno. Femicid u Gradačcu je slučaj na koji se mi najviše referišemo, ne zato što druge žrtve nisu toliko važne, već zato što je ubistvo bilo vidljivo javnosti i što je otkrilo pravo lice ljudi, kako stanovništva koje je to gledalo, tako institucija koje su zakazale u pružanju zaštite, istakla je Didzareva.

Objasnila je da je, prema informacijama koje su bile dostupne putem medija, Sud odbio da izrekne zaštitne mjere uz obrazloženje da nije bilo dovoljno dokaza.

– Tu postoje različita mišljenja – da li je sutkinja postupila ispravno ili ne, što je i razumljivo, jer pravo je takvo – ostavlja prostor za različita tumačenja. Moje lično mišljenje jeste da je sutkinja mogla izreći te mjere, jer se u Zakonu o zaštitu od nasilja u porodici Federacije BiH navodi da prilikom izricanja zaštitnih mjera, nadležni Sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim postupkom, odnosno pravilima, radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnje nasilja. Dakle, nije se radilo o krivičnom postupku koji treba da okonča donošenjem presude kojom se izriče kazna zatvora, već je jednostavno trebalo hitno reagovati i pokušati spriječiti ubistvo, rekla je Dizdareva.

Dodala je da su policijski službenici koji su podnijeli zahtjev za izricanje zaštitne mjere, sastavili zabilješku, podnijeli je Sudu, što je s njihovom usmenom izjavom trebao biti dovoljan osnov za izricanje zaštitnih mjera.

– S druge strane, u medijima su se pojavile informacije da je policija kasno stigla nakon poziva, pa se postavljaju pitanja zašto, jer je riječ o malom mjestu. Pojavile su se i informacije da policija nije izvršila procjenu rizika što uključuje i procjenu da li počinitelj posjeduje oružje. Ne možemo donositi zaključke na osnovu pisanja po medijima, ali je jasno – neko je napravio propust i niko ne želi preuzeti odgovornost, naglasila je Dizdareva.

Istakla je da nam reakcije u društvu pokazuju da izražavamo empatiju samo onda kada se ubistvo desi.

– Kada se nasilje dešava, postavljaju se pitanja ili daju komentari: „čime je to žrtva zaslužila“, „mora da je nečim isprovocirala“, „sama je birala“. Jasno je da uopšte ne postoji razumijevanje kako dolazi do nasilja, rekla je naša sagovornica.

Objasnila je da je žrtva uvijek izmanipulisana, da je počinitelj postepeno odvaja od porodice i prijatelja, tvrdi da je voli, da sve što radi, radi iz ljubavi. A ako žrtva i počinitelj imaju dijete, on se koristi djetetom kao sredstvom za daljnju manipulaciju. Vrlo vjerovatno će reći da je ona loša majka, prijetiti da će oduzeti dijete.

– Kad se žrtva konačno ohrabri da se otrgne iz ralja nasilnika, postavlja se pitanje šta je čekala toliko, zašto nije odmah prijavila. Često se dešava da žrtva iz straha povuče prijavu, pa onda to izaziva dodatne reakcije koje guraju žrtvu još više prema nasilniku. Sistem to koristi kao izgovor da ne poduzima ništa, nerazumijevajući da to ne smije biti razlog za obustavu krivičnog gonjenja. Patrijarhalne norme duboko su se ukorjenjivale u društvu od trenutka kad je muškarac shvatio da može fizički nadjačati ženu i time uspostaviti dominaciju nad njenim životom, naglasila je Dizdareva.

Za izvršnu direktoricu nevladine organizacije Centar za romske inicijative (CRI) iz Nikšića Fanu Deliju, presuda donijeta u slučaju Zimrite Nerde, koja je bila Romkinja, je sramota za cijeli sistem.

Ona je kazala da su pripadnice romske i egipćanske nacionalnosti višestruko diskriminirane, prije svega unutar same romske i egipćanske zajednice, a nakon toga i u društvu.

– Pripadnice romske i egipćanske nacionalnosti teško se odlučuju da prijave počinioca jer, nažalost, mi i danas imamo u zajednici da žene prihvate kao dio tog patrijarhata, da je normalno da žena unutar zajednice Roma i Egipćana doživi psihičko i fizičko nasilje, navela je Delija.

Istakla je da se mora raditi sve što je neophodno kako bi zaštitili žrtvu na adekvatan način.

– Mi moramo da znamo da su, nažalost, pripadnice romske i egipćanske zajednice u 99 odsto slučajeva nepismene ili su elementarno pismene. Što po automatizmu, one nemaju neku mogućnost za zapošljavanje, a pritom mi kao sistem nemamo takve socijalne programe na koji način osnažiti ženu da izađe iz kruga tog porodičnog nasilja. Ona se uvijek vraća jer nema kud. Ona je svjesna da ima troje, četvoro djece. I ona ne zna na koji način će nastaviti dalji put ukoliko nema zaštitu samog sistema, rekla je Delija.

Važnost prevencije i edukacije istakle su mnoge aktivistkinje i sagovornice. Rekle su da bi visoka stopa rodnog senzibiliteta, posebno u radu s vulnerabilnim skupinama žena, sigurno imala efekta na drugačiji proces nakon prijavljivanja nasilja.

Prvi međunarodni instrument koji obavezuje zemlje potpisnice na borbu protiv nasilja nad ženama izradio je Savjet Evrope. Stupio je na snagu prije 10 godina pod imenom Istanbulska konvencija, jer je potpisivanje ovog dokumenta čiji je fokus na prevenciji nasilja nad ženama, započelo u Istanbulu. Za sada je 47 zemalja članica Savjeta Evrope potpisalo Istanbulsku konvenciju među kojima su i sve zemlje našeg regiona. To znači da su se i BiH i Crna Gora obavezale da preduzmu sve raspoložive mjere, spriječe nasilje, adekvatno procesuiraju slučajeve i da izreknu odvraćajuće kazne za počinioce nasilja nad ženama. Jedina država koja je, za sada, istupila iz Konvencije je zemlja koja ju je prva potpisala – Turska. Istupila je pod obrazloženjem konzervativnog režima Recepa Erdoğana da urušava porodične vrijednosti i da će Turska rješenje za zaštitu prava žena naći u “vlastitim običajima i tradiciji“.

Pitanje da li Istanbulska konvencija predviđa da se u krivičnim zakonodavstvom prepozna femicid kao posebno krivično djelo nalazi na oprečna tumačenja. Prof. dr. Ždralović naglasila je da je termin problematičan u duboko mizoginim društvima i da baš zato na terminu treba insistirati. Konvencija također predviđa i da će države preduzeti neophodne zakonodavne i druge mjere kako bi osigurale da krivična djela iz Konvencije budu kažnjiva sankcijama koje su „djelotvorne, srazmjerne i koje odvraćaju od vršenja krivičnih djela, uzimajući u obzir njihovu ozbiljnost“.

Advokatica dr. sci Amila Mujčinović navela je da nije potrebno u Krivični zakon uvoditi krivično djelo femicida, jer to krivično djelo nije uvršteno ni u evropsko zakonodavstvo. Objasnila je da, iako nijedna država članica EU trenutno nema zakonsku definiciju femicida, neke zemlje prepoznaju rodnu motivaciju iza ubistava žena u svojim zakonima, na primjer zbog mržnje na temelju njenog spola.

– Neke zemlje su donijele zakone koji pripadaju femicidu ili zločinima označenim kao feminicid. U Meksiku i Nikaragui aktivistkinje su se uključile u pravni aktivizam kako bi njihova država mogla povećati odgovornost za žensko nasilje, naglasila je naša sagovornica.

Objasnila je da je u Meksiku poznata meksička aktivistkinja, Marcela Lagarde, uvidjela porast broja ubijenih žena u Meksiku i zahtijevala da država preuzme odgovornost za ubistva. Donijela je koncept femicida (ubistva žena), koji se brzo proširio na Latinsku Ameriku, a od 2017. femicid i feminicid su postali zločini u 18 zemalja. Argentina, Venecuela, Brazil, Čile, Kolumbija, Kosta Rika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Bolivija i Urugvaj države koje imaju u krivičnom zakonu djelo femicid.

Naglasila je da Istanbulska konvencija po svojim ciljevima promovira zaštitu žena od nasilja općenito i od nasilja u porodici, predlaže mehanizme zaštite i suzbijanje svih oblika diskriminacije prema ženama te mehanizme u saradnji organa koji su nadležni za suzbijanje nasilja nad ženama.

Govoreći o dosadašnjoj sudskoj praksi, advokatica je naglasila da je pravosuđe u konkretnim slučajevima djelovalo preblago, više preventivno nego represivno, što se kroz mnoge, novonastale slučajeve nasilja, pokazalo kao pogrešan pristup.

– Nakon medijski propraćenih događaja i sudska praksa se polako prilagođava i mijenja i već se puno ozbiljnije razmatraju slučajevi nasilja u porodici i samog krivičnog djela ubistva u porodici. Prerano je još govoriti o konkretnim naprecima, ali su poboljšanja u pristupu primjetna, istakla je naša sagovornica.

Naglasila je da organi kojima žrtve prijavljuju nasilje nisu dovoljno educirani za rad sa žrtvama – policijski službenici, centri za socijalni rad – tj. oni kojima se žrtve prvo obraćaju.

– Dodatno, samo zakonske procedure koje zahtijevaju da izjavu koju ste dali u centru i/ili u policiji, morate ponoviti kod tužioca, te na sudu, i zato prolaze kroz ponovnu retraumatizaciju. Pored navedenog, bilo je puno slučajeva nepovjerenja prema žrtvi radi stigme u kojoj živimo, a to je da su to lični odnosi koje ne zanimaju organe države i na tom podizanju svijesti treba kontinuirano raditi, istakla je dr. sci Mujčinović.

Naglasila je da bi cijelo društvo trebalo biti više osvještenije prema žrtvama nasilja tj. biti senzibilnije. Za to su potrebne edukacije, radionice, životne priče, emisije poučnog karaktera i edukativnog sadržaja, te edukativni programi koji bi trebalo biti zastupljeni još u školama.

– Drugi pristup, koji se ogleda kroz proteste, mirna okupljanja, isto tako treba da bude zastupljen, ali ne na način da stvori u društvu animozitet prema ženama, nego na način da se promovira jednakost polova i jednakost svih žrtava muških, ženskih i djece, a ne samo i isključivo žena kao žrtava, zaključila je naša sagovornica.

AUTORI: Matea Jerković (OSLOBOĐENJE, BIH) i Sanja Miajlović (MINA, CRNA GORA)

Najčitanije

Ubjedljiv poraz Jadrana u Splitu

Podgorica, (MINA) - Vaterpolisti Jadrana poraženi su večeras u Splitu od Novog Beograda 17:9,...