Podgorica, (MINA-BUSINESS) – Crnoj Gori su, ukoliko želi da ide u korak sa visoko razvijenim ekonomijama, potrebni brzina, kvalitet i efikasnost, kao i kultura predviđanja znanja, vještina i kompetencija, smatra šefica za PR i marketing u Uniji poslodavaca (UPCG), Gordana Bošković.
Ona je u TalkUP podcastu na temu Cjeloživotno učenje – ključ za održivost i konkurentnost privrede, kazala da je potreban prije svega dijalog između obazovnog i realnog sektora.
„Jak obrazovni sistem znači jaku privredu, u kulturi cjeloživotnog učenja je ključ očuvanja radne snage“, navela je Bošković.
Prema njenim riječima, kada je riječ o tržištu radne snage, kako je istakla, potrebno je govoriti o dva različita aspekta. Jedan je tržište radne snage, a drugi samo tržite znanja, prenosi PR Centar.
„I u tom kontekstu govorimo o bilansu ljudskog kapitala. Koliko Crna Gora raspolaže ljudskim kapitalom i na koji način pokušava da riješi taj hronični problem nedostatka ljudskog kapitala, najbolje odgovore možemo naći u sistemu obrazovanja. Ono što definitivno funkcioniše kao sistem spojenih sudova je snaga privrede s jedne strane i sa druge strane snaga obrazovnog sistema“, navela je Bošković.
Sve visoko razvijene i ekonomski jake zemlje imaju, kako je kazala, jake obrazovne sisteme.
„Jak sistem obrazovanja jednako je jaka privreda i obrnuto. Da li Crna Gora ima hronični problem nedostatka radne snage? Ima. Hoćemo li i na koji način riješiti ovaj problem, zavisi od strateških pravaca razvoja, od samih politika, od donosilaca politika“, rekla je Bošković.
Ona je kazala da je prosječna starost crnogorskog građanina skoro 40 godina i da Crna Gora ima oko 125 hiljada penzionera, što znači da do 2030. godine na globalnom nivou prijeti opasnost da će broj starijih od 65 godina nadmašiti broj mladih.
„Vidimo da smo na gubitku ljudskog kapitala u smislu pune produktivnosti i pune snage. Crna Gora ne smije dozvoliti gubitak radne snage. Moramo stvarati kulturu dijaloga između institucija sistema i privrede. Moramo stvarati kulturu cjeloživotnog učenja. Upravo u toj kulturi je ključ očuvanja radne snage“, navela je Bošković.
Ona je dodala da se posebno mora voditi računa o kategoriji mladih do 29 godina, koji više nijesu uključeni u sistem obrazovanja, u tržište rada, niti u bilo kakav vid treninga i dodatnih obuka.
„Prema nekim podacima, imamo oko 30 odsto, a prema nekim istraživanjama, čak 50 odsto mladih koji nisu uključeni na tržište rada. Mislim da je to gorući problem Crne Gore, koji se mora riješiti u simbiozi privrede i javnog sektora“, rekla je Bošković.
Prema njenim riječima, koncept cjeloživotnog učenja je ideal kojem svaka zemlja teži. To nije nešto što je lako ostvarivo, već predstavlja kulturu življenja jednog društva, odgovornost države prema svojoj ekonomiji, svojim građanima i prema sebi samima.
„Sve visoko razvijene zemlje su mnogo ulagale u koncept cjeloživotnog učenja. Ako pomenemo Kinu i Japan, vidjećemo da su one već sredinom 19. vijeka uspostavile kulturu cjeloživotnog učenja. Kada je riječ o Evropi, moramo pomenuti skandinavske zemlje. Švedska je zemlja sa najvećim procentom učešća odraslih u konceptu cjeloživotnog učenja. Ako govorimo o godišnjem procentu učešća, vidjećemo da Švedska sa 74 odsto učestvuje u procesu cjeloživotnog učenja. Zemlja koja usko prati skandinavske zemlje je Holandija. To je visokorazvijena zemlja i njen procenat učešća u procesu cjeloživotnog učenja je oko 65 odsto“, kazala je Bošković.
Ona je rekla da postoje neki podaci koliko je građana Crne Gore uključeno u proces cjeloživotog učenja i oni se dobijaju na osnovu izvještaja o realizaciji godišnjeg plana obrazovanja odraslih.
„Ali, iako je to oficijelni podatak, nije potpun, zato što sve institucije, svi akteri, svi stejkholderi, ne učestvuju u samom definisanju brojke i vrlo često smo na jednocifrenom broju“, rekla je Bošković.
Ona je saopštila da se moderni svijet sve više udaljava od formalnog obrazovanja, čak i od nefomalnog i sve se više vezuje za koncept samoobrazovanja.
„Vrlo česte vještine koje su danas potrebne jesu transverzalne kompetencije. To su komptenecije koje su lako prenosive. Prije svega tu mislimo na komunikacione sposobnosti, interpersonalne komptencije, organizacione vještine“, navela je Bošković.
Prema njenim riječima, osobe sa manjim nivoom obrazovanja imaju manje izraženu obrazovnu potrebu, jer je ne mogu lako prepoznati kod sebe.
„I to je u redu, ali nije u redu da osobe sa visokim nivoom obrazovanja nemaju izraženu obrazovnu potrebu, koju treba da kontinuirano zadovoljavaju, na način što će sami pretraživati kurseve, seminare, obuke, kako bi unaprijedili svoje životne i profesionalne vještine“, smatra Bošković.
Kada je riječ o zakonskoj regulativi, strateškim pravcima razvoja, planovima, Crna Gora je, kako smatra, na dobrom putu.
„Druga strana priče je kako sve to funkcioniše u praksi. Nemamo razvijen fleksibilan sistem samog obrazovanja odraslih. Nemamo brze, efikasne obuke, koje će da zadovolje nadolazeće obrazovne potrebe. Nemamo sistem predviđanja znanja i vještina, koje će nam biti potrebne za dvije godine. Vrlo je važno da pratimo razvoj digitalnih tehnologija, a tu, takođe, zaostajemo“, kazala je Bošković.
To nije problem sa kojim se samo Crna Gora suočava, već je to prepoznato kao ogroman problem i u zemljama Evropske unije.
„Tri od četiri zaposlena imaju problem sa digitalnim vještinama. Moramo uzeti u obzir da se u zemljama Evropske unije u ovom momentu može zaposliti 20 miliona ljudi koji imaju visoko razvijene digitalne vještine“, kazala je Bošković.
Prema njenim riječima, Crna Gora mora sa posebnom pažnjom da izmjeri način na koji uvodi mikrokvalifikacije u obrazovni sistem.
„Dobra je stvar što je Predlog izmjena i dopuna Zakona o obrazovanju odraslih obuhvatio poslodavce, u smislu da će moći da za svoje zaposlene organizuju obuke, da kreiraju svoje interne programe obrazovanja i da će oni biti subjekti, koji donose te programe obrazovanja. To je novina za poslodavce i nadam se da će ih radovati“, rekla je Bošković.
Ona je objasnila da digitalna tranzicija podrazumijava brzinu i efikasnost.
„Tek kada budemo lako išli u korak sa svim promjenama koje nas očekuju, možemo da govorimo o punoj poslovnoj efikasnosti kod zaposlenih, o inovacijama kod poslodavaca i o otpornosti ekonomije na brojne promjene. Moramo stvarati sigurno okruženje da te promjene budu postepene, sigurne za svakog pojedinca, zaposlenog i poslodavca i za cjelokupno društvo“, navela je Bošković.
Ona je kazala da želi da poslodavac bude što više uključen u praksu učenika.
„U praksi definitivno nešto ne štima kako treba. Naša upisna politika se dosta zasniva na samom postojećem nastavnom kadru. Nije dobro ostavljati ljude bez posla, ali te ljude moramo pripremiti na pravi način da ne ostaju bez posla, već da se angažuju u drugoj sferi, da se njihov kapital u smislu znanja, vještina, iskustva, iskoristi na malo drugačiji način. Moramo razmišljati da se sve mijenja i da postajemo dio globalnog tržišta i da ne možemo ostati izlovano ostrvo“, kazala je Bošković.
Da bi mijenjali svijet oko nas, kako je rekla, moramo mijenjati svijet u sebi.
„To je ključna poruka kada govorimo o cjeloživotnom učenju, učešću poslodavaca, povezivanju sa realnim sektorom. Bez obzira što su poslodavci uključeni u mnogo tijela koja donose obrazovne politike, mislim da se ne čujemo u finalu i da smo često u našim eho komorama iz kojih nikako da izađemo, upravo zbog toga što nismo dovoljno svestrani da razumijemo različite koncepte funkcionisanja“, kazala je Bošković.
Ona je navela tri stvari koje je neophodno promijeniti, a to su depolitizacija odluka, rigidne procedure prilikom osnivanja ustanova za obrazovanje odraslih, sprovođenja određenih programa, a treća stvar je da mikrokvalifikacije ne treba vezati za obrazovni sistem u punom smislu te riječi, već za poslodavce.
„Mikrokvalifikacije treba realizovati kod samih poslodavaca, u privredi. One su u prvom redu namijenjene zaposlenima, tek onda nezaposlenimq. Mikrokvalifikacije bi trebalo da daju fleksibilni karakter sistemu obrazovanja odraslih. Digitalnu revoluciju 4.0 treba da prati sistem obrazovanja, pogotovo kada je u pitanju samo tržište rada. Brzina, kvalitet i efikasnost su tri ključne stvari, koje moramo imati ako želimo da budemo u korak sa visoko razvijenim ekonomijama“, kazala je Bošković.
Poslodavci su prepoznali da nedostaju i da od obrazovnog sistema treba da dobijemo tri ključne vještine, a to su vještine koje se tiču obavljanja konkretnog radnog zadatka, komunikacione i interpersonalne vještine i vještine rješavanja problema.
„Suština je kultura dijaloga između obrazovnog sektora i realnog sektora, odnosno da ne dođemo u situaciju da raspisujemo pozive za realizaciju određenih obrazovnih programa u momentu kad se javi obrazovna potreba. Tada je već kasno. Moramo imati kulturu predviđanja znanja, vještina i kompetencija, koje su neophodne crnogorskom tržištu“, rekla je Bošković.
Pored prirodnih ljepota koje Crna Gora ima, najveća ljepota, koju ima kad je u pitanju ekonomija, jeste humani kapital.
Snimanje podcast-a podržala je Međunarodna organizacija rada /International Labour Organization/.
Pravo preuzimanja ovog sadrzaja imaju samo korisnici Agencije MINA.
Kompletna informacija dostupna je korisnicima na linku MINA SERVIS
Longer version of article is available on a link MINA ENGLISH SERVIS
