Naslovnica Crna Gora  Spaić: Nepristojne“ ponude i fatalna privlačnost politike

 Spaić: Nepristojne“ ponude i fatalna privlačnost politike

 Prof.dr Aneta Spaić

 

Uprkos nemogućnosti da neposredno učestvujem u poslednjoj rundi pregovora ekspertskih timova Vlade Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve (SPC), sa naročitom pažnjom sam pročitala nepkrikladne i impertinente refleksije članova ekspertskog tima SPC koje su nakon toga uslijedile. One su se odnosile na nekoliko pitanja koja zaslužuju da se podrobnije razmotre. Radi se, naime, o više puta ponovljenim tvrdnjama da su predstavnici crkve bili suočeni maltene sa “nepristojnim” ponudama Vlade, pa navodno nijesu ni imali drugog izbora nego da ih sve redom odbiju.

Pa, da pogledamo detaljnije kakve su to, zapravo, “nepristojne” ponude bile i zašto su ih predstavnici crkve tako odlučno odbili.

 

            I Prva „nepristojna“ zajednička ponuda Predsjednika države i Premijera vlade

 

Prvu „nepristojnu“ ponudu učinili su najviši predstavnici države, predsjednik Djukanović i premijer Marković u razgovorima sa najvišim predstavnicima Srpske crkve u Crnoj Gori, mitropolitom Amfilohijem i episkopom Joanikijem. Ponuda je, ni manje ni više, bio predlog da se na primjenu Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je pri tome već dobio pozitivno mišljenje Venecijanske komisije Savjeta Evrope, proglasi de facto višegodišnji moratorijum, sve dok ovaj ne prodje ispitivanje najprije pred Ustavnim sudom Crne Gore, a potom, i bez i pojedinačnog akta, pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu (ESLJP, Klass and others v Germany, 1978). “Jastrebovi” SPC ponudu su okarakterisali sramnom, a njihovi pravnici utvrdili da ne postoji mogućnost da se odloži implementacija već usvojenog zakona, tj. da je tako nešto nezakonito.

Ako se zna da je u parlamentarnim demokratijama vlada najčešći predlagač svih zakonskih tekstova, a nerijetko i amandmana na već jednom donijete zakone, pitam se šta je to bilo tako „nepristojno“, „nemoguće“, „nezakonito“, „protivno ratio-u”, u ovoj ponudi. Šta je problematično u prijedlogu egzekutive da legislativi na razmatranje dostavi amandman kojim će se odložiti primjena Zakona kako bi vjernicima najbrojnije vjerske zajednice medju građanima Crne Gore, pružila mogućnost da čuju stavove meritornih domaćih i evropskih sudova o tome da li su rješenja usvojenog Zakona demokratska i evropska?

Da li je strah od neugodne odluke Evropskog suda ili prije svega politička agenda SPC učinio da klerici pobjegnu od odluke i od sopstvene odgovornosti i „nepristojnim“ proglase jedan krupan iskorak u traženju rješenja. Odbijanje ovako ozbiljne i po posledicama dalekosežne ponude, nedvojbeno je nagovijestilo i odgovor na sve druge i sljedeće.

 

            II Druga „nepristojna“ ponuda ekspertskog tima Vlade  i otrežnjujući fijasko pregovora

 

Ne dugo nakon prvoga, uslijedio je drugi iskorak Vlade. Njen ekspertski tim teško da je mogao slutiti da će se “nepristojnom” okarakterisati i ponuda kojom se de facto ispunjavaju svi zahtjevi crkve i njenih protestnih litija. I pored mišljenja Venecijanske komisije da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti u skladu sa evropskim standardima ponuda Vladinog tima direktno je išla u susret glavnom sloganu protesta – “Ne damo svetinje!”, kao i glavnom strahu crkve i njenih pravnika, da je predvidjeni  upravni postupak izvor svih zala u zakonskom tekstu i instrument za “oduzimanje svetinja”. Naš tim je, i pored višestepenih sudskih garancija predviđenih Zakonom, odustankom od upravnog ispunio glavni zahtjev predstavnika crkve – na pregovorima i na litijama: da se dokazivanje imovinskih prava sprovodi u parničnom postupku. Dodatno, ponuđene su nedvosmislene zakonske garancije u uživanju prava korišćenja svih vjerskih objekata koji bi postali državna svojina. Vlada je ostala istrajna samo u jednoj proceduralnoj stvari, da se SPC u Crnoj Gori mora očitovati u registru vjerskih zajednica, kako je urađeno u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i drugdje. “Svetinje” su, dakle, nedvosmisleno bile zaštićene, vlada je samo tražila poštovanje elementarnog pravnog poretka zemlje.

Ispostavilo se, medjutim, da nije riječ o “svetinjama”. Ponuda da se dodje do idealnog cilja svih pregovora – “win-win” situacije, rezultata u kojoj obije strane dobijaju, bila je za SPC “nepristojna” sama po sebi! Krah pregovora zato nije bio iznenadjenje. Ispostavlja se da su bili farsični i fraudulenti u svojoj biti, jer ekspertski tim SPC nije ni imao mandat da pregovara, već da uslovljava ultimativnim pristupom,  po principu „uzmi ili ostavi“. Opijeni litijama, osnaženi kampanjom koja se vodi protiv Crne Gore, vodeći klerici Srpske crkve nijesu ni željeli dogovor.

Po svojoj definiciji pregovori, u terminima, institutima i terminologiji građanskog prava podrazumijevaju i odgovornost (culpa in contrahendo). Pravni tim SPC je, stoga, u skladu sa obavezom savjesnog vođenja pregovara i načelom dobre vjere (bona fides), imao obavezu vođenja pregovaračkog, a ne uslovljavajućeg postupka, čime je dio vjernika SPC-a i javnost doveo u zabludu. S obzirom da su morali biti svjesni koliki je korak naprijed u traženju kompromisa bio prijedlog Vladinog pravnog tima, odgovornost za proglašenje i ove ponude “nepristojnom” je utoliko veća. U procjeni ove odgovornosti ipak treba biti realan. Pravni tim SPC ishodio je onakav rezultat pregovora kakav su od njega tražili velikodostojnici crkve, željni političke borbe, vođeni fatalnom privlačnošću politike, a ne ciljem kompromisa.

 

            III Upravni postupak – suspenzija vladavine prava ili izraz međunarodnog standarda i prava?

 

Vlada je u parlamentu predložila, a zakonodavac usvojio zakon u kome se uspostavlja upravni postupak, kao postupak kojim bi se efikasno otklonile pravne aberacije u katastarskim opštinama. Zakon o slobodi vjeroispovjesti je, zapravo, lex specialis i njegove materijalno-pravne i procesno-pravne odredbe će se primijeniti na uočena endemska kršenja zakona povodom upisa imovine u katastre. Specifičnost ovog i ovakvog rješenja je uslovljena dvostrukim razlozima: prvi se odnose na konstatovane sistematske nezakonite sporne upise u kojima su, pored SPC, evidentno učestvovali neki državni organi, a drugi, na zaštitu specifične kulturne baštine Crne Gore.

Očigledne nezakonitosti u upisima, državine zasnovane na protivpravnim osnovama (possessio usta, possessio vitiosa) bi efikasnom primjenom ovog Zakona trebale biti otklonjene. Sa nekima od njih javnost je već upoznata – katolička crkva Sv. Ilije na ostvru Plagenti u Dubroti, ili upis na grobiljima koja su uknjižena na mitropolita Amfilohija ili Srpsku pravoslavnu crkvu, suprotno svim važećim normama dosadašnjih zakona (Zakona o državnoj imovini, Zakona o osnovama svojinsko-pravnim odnosima i drugim). Po ovim propisima groblja su dobra u opštoj upotrebi, dobra van pravnog prometa (res extra commercium), i kao takva nijesu mogla biti upisana na ime pomenutih titulara.

Cijeli je korpus presuda Evropskog suda za ljudska prava, koje su predlagaču, pod auspicijom Venecijalnske komisije, poslužile kao model, oproban u državama članicama EU, a povodom zaštite dobara kulturne baštine – gdje su se u upravnom postupku preispitivala vlasništva na njima. Tako je o imovinskim pravima u upravnom i upravnosudskom postupku odlučivano u Beyelar v. Italy, Holy Monasteries v. Greece, Former King of Greece v. Greece, Von Maltazan v. Germany, Depalle v. France. U ovim predmetima, upravni postupak nije niti suspenzija vladavine prava, niti je suprotan međunarodnom pravu, ni evropskim standardima.

 

 

 

            IV REGISTRACIJA kao početak postojanja ili prihvatanja pravnog poretka suverene zemlje u kojoj se djeluje?

 

Registracija kao pravni termin po svojoj bazičnoj definiciji označava prihvatanje pravnog režima države u kojoj se djeluje, propovijeda, gradi, uslužuje, tuži i biva tužen, odnosno objavljaju vjerske, pravne i privredne djelatnosti. Registracija postoji kako bi se artificijelnim društvenim tvorevinama dodijelio status juridičkih ličnosti – titulara prava, da bi nesmetano obavljala cijeli korpus pravnih i društvenih korespondencija sa različitim pravnim i društvenim akterima. Tačno je da je SPC na crnogorskom tržištu i pred sudskim i drugim organima uživala atribucije stranke, ali je pitanje kako, kada i na osnovu čega joj je izdat PIB-a i drugi uslovi poslovanja i predstavljanja, i ko bi zbog toga morao prekršajno ili krivično odgovarati.

Teško je povjerovati da bi zahtjev države u odnosu na SPC, a kojim se traži evidencija u registar vjerskih zajednica bio izraz državnog bulinga. Razumno je očekivati da Vlada Crne Gore i crnogorsko društvo imaju odgovor na pitanje: da li SPC u Crnoj Gori, poštuje svoj Tomos kojim se propisuje da crkvena granica slijedi granice države, barem iz razloga praktičnosti, ako ne zbog poštovanja zakona suverene države. Ako dvije od četiri eparhije SPC djeluju na teritorijama tri države, čije zakone one poštuju?!

Pregovarački tim je, po ovlašćenju Vlade CG, prihvatio sve zahtjeve crkve izražene u sloganu “Ne damo svetinje“, pod samo jednim uslovom: da SPC činom registracije formalno i konačno prizna pravni poredak Crne Gore. Da li je toliko tegobno prihvatiti pravni poredak suverene države u kojoj djelujete?

Ekspertski tim Vlade je, razumljivo, odbio da prihvati pravne i istorijske nonsense i nebuloznu tvrdnju o istorijskom kontinuitetu i osmovjekovnom trajanju SPC u Crnoj Gori. U Crnoj Gori SPC traje navodno već osam vjekova, ali u sjedištu Srpske pravoslavne crkve, u Republici Srbiji 184, a pod sadašnjim nazivom svega 91 godinu (Čl.11 Zakona o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije). Koja od demokratskih država EU bi prihvatila tvrdnju ma koje vjerske zajednice koja djeluje u njihovim zemljama, a čije je sjedište u drugoj državi čiji naziv i nose, da je postojanje te vjerske zajednice, skoro pet puta vremenski duže nego u državi gdje je njihovo sjediše? Bar jedan primjer ovakve prakse bi pomogao da razumijemo i sagledamo ovaj zahtjev kao zahtjev razuma, a ne bahatosti, potcjenjivačkog i negatorskog odnosa prema državi u kojoj djeluju. Čin registracije kao izraz elementarne pristojnosti, a ne naročite prožetosti svetim duhom, bi bar donekle pokušao anulirati učinak nipodaštavajućih invektiva i govora mržnje Mitropolita SPC. Umjesto bulinga države, ovoga puta, čini se da je riječ o bulingu SPC-a, u odnosu na ateiste, agnostike, vjernike Crnogorske pravoslavne crkve i sve one naučene na red, pravo, pravnu disciplinu, profesionalni i lični moral i etiku.

Ni građevinski poduhvati, ni evazije poreza, ni ugostiteljske aktivnosti, ni boravišta stranaca-sveštenika, ni nepoštovanje države, ni luksuzni vozni parkovi, ni odložena primjena zakona, ni evropski standardi i garancije evropskih sudskih tijela – ne zadovoljavaju Srpsku crkvu u ovom trenutku. Čini se, samo bi pobjeda na izborima njoj bliskih političkih snaga zadovoljila ciljeve i nacionalne planove SPC. Na sreću, već znamo, kada god je veliko-državni srpski nacionalizam odigrao va banque, uvijek je i gubio.

 

(Autorka je članica Ekspertskog tima Vlade Crne Gore)

Najčitanije