Cetinje, (MINA) – Nesvakidašnja posvećenost pisanoj riječi, kojoj je decenijama predan Jovica Aćin, kao pripovjedač, esejista, romanopisac, prevodilac i urednik, ovjenčana je Njegoševom nagradom, kazao je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.
Đukanović je kazao da Aćin, koji je ovogodišnji dobitnik Njegoševe nagrade za roman „Srodnici“, razumije da je književnost beskonačno traganje.
„Njegova bliskost sa junacima, saosjećajnost i humanistička nota u brojnim knjigama je traganje za smislom života. Upravo kao što je i djelo pisano u stvaralačkoj osami – u bliskoj korespodenciji sa samotničkom pozicijom koju je odabrao naš Njegoš: „Dužnost mi je tihost, dužnost mi je mudrost“, naveo je Đukanović na dodjeli Njegoševe nagrade na Cetinju.
On je kazao da je nesvakidašnja posvećenost pisanoj riječi, kojoj je decenijama predan Aćin, kao pripovjedač, esejista, romanopisac, prevodilac i urednik, ovjenčana tim priznanjem.
Đukanović je čestitao Aćinu na Njegoševoj nagradi, navodeći da će njegovo ime biti uklesano na počasnoj ploči pored toliko značajnih pisaca, srodnika sa ovih prostora kojima je Crna Gora ukazala čast nagradom sa imenom svog najvećeg pjesnika.
„Jedinstvena duhovna atmosfera prijestonog Cetinja nas obavezuje da se osvrnemo na neprolazne stubove crnogorske duhovnosti i državnosti“, rekao je Đukanović.
Kako je naveo, najgorostasniji među njima svakako je Vladika Rade, koji je svojim književnim djelom proslavio Crnu Goru i ostavio bogatu zaostavštinu koja se i danas simbolično njeguje – dodjelom Njegoševe nagrade.
„Literarno djelo koje duže od dva vijeka slovi kao posebna i potvrđena vrijednost ne samo crnogorske, već južnoslovenske i evropske književnosti i kulture“, dodao je Đukanović.
Zbog toga je, kako je kazao, sasvim prirodno što je Crna Gora utemeljila i decenijama održala književnu nagradu koja nosi njegovo ime, u znak poštovanja prema vladaru, pjesniku i filozofu, čija je misija bila da Crnogorce približi prosvijećenim narodima.
Kako je naveo Đukanović, kao što stvaralaštvo Petra II Petrovića posjeduje univerzalni pečat i nadilazi granice Crne Gore, i ovo se priznanje dodjeljuje piscima sa nekada jugoslovenskih, a sada regionalnih prostora.
„Tako i Crnogorci sa ponosom baštine veliko i umno djelo Njegoševo, koje je ujedno duhovno nasljeđe svih mislećih ljudi, posebno na prostorima koje je i sam zbližavao“, dodao je Đukanović.
Kako je kazao, Njegoševo djelo, luča besmrtna, ima istinski zavičaj u predjelima slobode i duha.
„Naša zemlja, mati milionah“, kaže Pustinjak Cetinjski: pjevajući o čovjekovom usudu u svom i pređašnjem vremenu, ali i sa rijetkim proročanskim darom. Sva crnogorska vremena stapaju se u zlatni vijenac njegovih stihova. Oni su i podsjetnik i putokaz našeg opstajanja“, naveo je Đukanović.
On je podsjetio da Njegoševa nagrada datira od 1963. godine i da je njen prvi dobitnik bio crnogorski pripovjedač i romansijer Mihailo Lalić, autor djela neposredne sinteze etičkog i estetskog.
„Lalićeva baklja ostvarenog književnog talenta, poput mnogih drugih ovdašnjih kulturnih pregalaca, plemenita je i bolna, ispisana u istovremenom pulsu antifašizma i vrhunske literature“, dodao je Đukanović.
Prema njegovim riječima, čin dodjele nagrade, kao i ukupna nastojanja da unaprijede kulturni ambijent, pokazuju da savremeno crnogorsko društvo teži visokim umjetničkim dometima.
Đukanović je istakao da svijest o važnosti očuvanja i afirmacije kulturne i državne prepoznatljivosti podrazumijeva otvorenost prema drugim kulturama i različitim umjetničkim izrazima.
„Sve to je u dosluhu sa Njegoševim tvoračkim darom, njegovim težnjama da snagom pera ukaže na dramu i slobodarstvo svog naroda, kao i da afirmiše neprevaziđenu moć riječi“, naveo je Đukanović.
Kako je dodao, Njegošev genij i književni zavjet Crnoj Gori traju.
„Ne samo našim stalnim povratkom njegovom djelu i neprestanim tumačenjima i ponovljenim izdanjima, već i djelima svih onih stvaralaca koji su se srodili sa umjetničkim simbolima tvorca Gorskog vijenca“, naglasio je Đukanović.
Njegoševo djelo, kako je dodao, u kontinuitetu inspiriše i podstiče, opominje, podučava i čini pjesnika našim sagovornikom i savremenikom.
„Treba sačuvati dostojanstvo Njegoševe nagrade kako bi vrednovala ona intelektualna stremljenja koja su u funkciji kreativnog promišljanja svijeta i stvaranja estetskih znakova čija je imaginacija – vanvremena“, istakao je Đukanović.
On je poručio da priznanje koje nosi Njegoševo ime treba da ostane prestižno u razdoblju koje donosi nova iskušenja za knjigu i svijet.
Kako je naveo Aćin, sloboda kojoj je Njegoš u svom pjesništvu stremio, ostaće mu spomenik.
Aćin je kazao da je to pjesništvo, koje kao da neprestano “prečišća svijet na rešeto”, poniklo ovdje, u ovim krajevima, pod ovom planinom ponad Cetinja.
“I ja, rođen i kao pisac dozreo u ravnici, u vinogradima i kukuruzištima, na obalama sporih i zbog povijenih vrba i vitih jablanova zelenih rijeka, osjećam bratsku prisnost između svog ravničarskog i Njegoševog planinskog koraka koji daje magijski ritam riječima nalik liticama sa kojih su iznjedrene”, rekao je Aćin.
Pri tome je, kako je kazao, svjestan da su, zbog pjesnikove stamenosti, lišene unutrašnjih rasjelina, njihovi koraci neuporedivi.
Prema riječima Aćina, Njegoševi koraci sežu do tačke poslije koje nema povratka i o kojoj je, kao mjestu duhovne slobode, čak i danas, u našim pjesništvima moguće samo sanjati.
“To snevanje nipošto nije odustajanje od slobode koju će fikcija izboriti u djelu, nego je, naprotiv, osnova od koje polazimo u stvaranju”, rekao je Aćin.
On je kazao da pjesničko stvaranje otvara prostor u kojem će piščeva fiktivna sloboda dotaknuti realnu.
Kako je naveo Aćin, Njegoš mu je, dok je čitao njegova djela, omogućio da to spozna.
“I ja sad, sa svim onim što sam napisao i još ispisujem, svaki put iznova to iskušavam. U tome je moj dug Njegošu. Nikad se ne smanjuje. Danas, primivši jedinstvenu nagradu nazvanu po njemu, biva samo vidljiviji”, rekao je Aćin.
Član žirija za dodjelu Njegoševe nagrade, Ivan Lovrenović, kazao je da ih je večeras jedne drugima doveo Veliki Njegoš i Jovica Aćin, sjajni pisac i umni knjigoznanac, te književnost kao njihov zajednički duhovni medij, zajednička muka i strast.
On je naveo da ima jedna osobina kojom je natkriljeno sve što je Aćin u radio i stvarao, što radi i stvara i danas, kao kakav mali, dobro ustrojen institut.
“To je činjenica, za prilike u našem svijetu ravna čudu, da je to sve rezultat individualnog pregnuća, vjere, strasti i znanja, izvan bilo kakvih formi pripadanja-grupnih, institucionalnih i političkih”, kazao je Lovrenović.
To je, kako je dodao, osobina koju nikada nije dovoljno naglasiti.
“Čisti rad velikog talenta, uma i znanja, udruženih u unutarnjoj uvjerenosti u smisao”, zaključio je on.
Odluku o ovogodišnjem dobitniku Njegoševe nagrade donio je Međunarodni žiri u kojem su bili Bogomil Đuzel iz Sjeverne Makedonije, Ivan Lovrenović iz Bosne i Hercegovine, Rusanka Lyapova iz Bugarske, Dušan Šarotar iz Slovenije, Gojko Tešić iz Srbije, Miljenko Jergović iz Hrvatske i Vlatko Simunović iz Crne Gore.
Žiri je ove godine razmatrao 21 knjigu autora koji pripadaju južnoslovenskoj književnosti.
Prema mišljenju žirija, Aćinov roman je napisan postupkom majstora koji suvereno vlada umijećem pripovijedanja, jednako kao i gradnjom vrlo složene romaneskne strukture.
U obrazloženju žirija kaže se da se na prvi pogled „Srodnici“mogu učiniti kao postmodernistička igra, u kojoj se i sa čitaocem računa kao s akterom.
Kako se navodi, udio fino podložene ironije i autoironije, prisutan u podsloju teksta, razotkriva taj Aćinov roman kao djelo koje svoje postmodernističko porijeklo dovodi u pitanje i dokida, rastvarajući se kao roman s mnogim ozbiljnim značenjima.
„Srodnike“ je moguće gledati i kao svojevrsnu krunu dosadašnjega Aćinovog književnog opusa, koji je u svim svojim razgranatim vidovima, pripovjedačkom, esejističko, romansijerskom, prevodilačkom, uredničkom, djelo jedne čudesne i potpune posvećenosti i predanosti književnosti kao životnom izboru“, stoji u obrazloženju žirija.
Njegoševa nagrada dodjeljuje se od 1963. godine, kada je prvi put uručena Laliću.
Prvobitno je dodjeljivana jednom u tri godine, i to sve do 1997, kada je uslijedio diskontinuitet.
Od 2013. godine, Njegoševa nagrada dodjeljuje se svake druge godine.
