Podgorica, (MINA) – Boravak u predškolskim ustanovama od izuzetnog je značaja za socijalizaciju romske djece, kao i za njihovo dalje školovanje i uspješnu integraciju u društvo, smatraju psiholozi i predstavnici nevladinih organizacija (NVO) koje se bave unapređenjem položaja romske populacije.
Prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, broj romske djece u vrtićima raste, pa je školske 2018/2019. godine upisano 191 dijete, 2019/2020 upisano je 208, dok je 2020/2021. godine upisano 224 djece.
Iz Ministarstva su kazali da je pandemija COVID-19 negativno uticala na cijelo društvo, zbog čega su organizovali kampanju za upis romske i egipćanske (RE) djece u predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje.
U toku kampanje se, kako su pojasnili, govorilo o elektronskom upisu u sistem obrazovanja, kao i da to ne bi trebalo da obeshrabri pripadnike RE zajednice jer je obezbijeđena podrška pri upisu koju pružaju obrazovni sistem i Romski savjet, kao i NVO.
„U kampanji je, takođe, naglašeno da, ukoliko roditelji nemaju mogućnosti da upišu djecu elektronskim putem, mogu da se obrate obrazovnoj ustanovi koja će pružiti pomoć pri upisu“, kazali su iz Ministarstva.
Iz tog resora su podsjetili da je za djecu iz RE zajednice predškolsko vaspitanje i obrazovanje besplatno, odnosno, oslobođena su plaćanja ishrane i omogućen im je besplatan boravak u vrtićima.
Na pitanje da li postoji strategija koja bi pospješila upis romske djece u vrtiće, iz Ministarstva su kazali da je izrađena Strategija predškolskog vaspitanja i obrazovanja za period 2021-2025, kojom su obuhvaćena sva djeca, bilo da se radi o većinskoj populaciji ili o marginalizovanim grupama.
Takođe je, kako su naveli, izrađena i Strategija socijalne inkluzje Roma i Egipćana 2021-2025, a oba dokumenta treba da usvoji Vlada.
U Centru za romske inicijative (CRI) smatraju da bi, kako bi se povećao broj romsko-egipćanske djece koja pohađaju vrtiće, trebalo prije svega pažnju usmjeriti na roditelje, kako bi shvatili značaj pohađanja nastave u predškolskim ustanovama.
Projekt asistentkinja u toj NVO, Jovana Knežević, istakla je da se saradnjom roditelja i vrtića postižu pozitivni rezultati u interesu djeteta.
„Takođe, uvođenje autobusa koji bi prevozili djecu do vrtića, kao i uvođenje saradnika u socijalnoj inkluziju za oblast obrazovanja, dovelo bi do povećanja broja romske djece koja pohađaju predškolske ustanove“, smatra Knežević.
Na pitanje koliko je za djecu iz RE zajednice važno pohađanje predškolskih ustanova, u smislu njihove socijalizacije, ona je kazala da boravak u vrtićima, pored veoma bitne socijalizacije, prati i niz drugih značajnih pitanja.
Knežević je podsjetila da djeca u vrtićima stiču brojna iskustva, najbolje drugove i uspomene koje se pamte tokom celog života, preko prve ljubomore, pozitivnih i manje pozitivnih osjećanja.
Kako je navela, pored komunikacije sa vršnjacima bitna je i komunikacija i uspostavljanje kontakta sa vasiptačima.
„Često se dešava da roditelji postupaju zaštitnički prema svojoj djeci, ne primjećujući ili zanemarujući eventualne probleme koji onemogućavaju kasniji rast i razvoj. Boravkom u vrtiću se takve stvari ne mogu zapostaviti i ostati neprimijećene“, pojasnila je Knežević.
Ona je dodala da se interaktivnim igrama, grupnim aktivnostima i poštovanjem pravila ponašanja stiče osećaj zajedništva i razvija empatija za druge.
„Zbog ovih, ali i drugih brojnih razloga, u koje prije svega spadaju obrazovanje i vaspitanje i razvoj mogućnosti da se djeca na advekatan način pripreme za osnovno obrazovanje, veoma je značajno da djeca pohađaju nastavu predviđenu predškolskim aktivnostima u vrtićima“, zaključila je Knežević.
Psihološkinja Ana Kreponić ističe da je predškolsko vaspitanje i obrazovanje naročito značajno za djecu iz osjetljivih grupa.
Ona je podsjetila da Romi, kao zajednica, imaju svoju specifičnu kulturu, jezik i nasljeđe, i da su u najvećem dijelu izloženi strukturnom siromaštvu, nepismenosti, nezaposlenosti i lošim uslovima stanovanja.
„S obzirom na to, za djecu iz ove populacije je boravak u predškolskoj ustanovi od dragocjenog značaja za socijalizaciju, dalje školovanje i uspješnu integraciju u društvo“, naglasila je Kreponić.
Kako je navela, put obrazovanja za romsku djecu predstavlja izuzetno težak period u životu, i potrebna im je sva podrška sistema kako bi formirali svijest o tome da su sposobna da žive drugačiji život od onog na koji su navikli.
„Međutim, trebalo bi imati u vidu da je inkluzija proces koji ne podrazumijeva samo obrazovanje, već se odnosi i na sve ostale sfere života i cjelokupnu socijalizaciju“, dodala je Kreponić.
Na pitanje da li smatra da djeca koja pohađaju vrtiće kasnije postižu bolje rezultate tokom školovanja, ona je odgovorila da brojna istraživanja potvrđuju značaj rane stimulacije i ranog učenja na razvoj mozga i kasniji uspjeh u životu.
„U tom kontekstu, kvalitetno predškolsko vaspitanje i obrazovanje ima neosporan značaj jer poboljšava ishode učenja djeteta“, kazala je Kreponić.
Upitana koliko je prisustvo romskih mališana u vrtićima važno i za drugu djecu, kako bi se u ranom djetinjstvu navikla na prihvatanje različitosti i kako bi se preduprijedila pojava diskrminacije i
vršnjačkog nasilja u kasnijem uzrastu, ona je rekla da se, kada govorimo o inkluziji romske djece, najčešće bavimo efektima koje ona ima na njih kao pripadnike jedne specifične kulture.
„Naime, polazi se od problematike marginalizacije i socijalnog isključivanja djece pripadnika ove populacije, to jest jednom sistematskom uskraćivanju prilika sa kojim su suočeni“, dodala je Kreponić.
Kako je navela, u drugom planu je, ili se uopšte ne komentariše, inkluzija kao proces akulturacije, odnosno približavanja i stupanja u kontakt međusobno odvojenih ili razdvojenih kultura.
„Ne kao procesa puke apsorpcije ili asimilacije, već kao složene kulturne interakcije, adaptacije ili prilagođavanja, i uzajamnog „pozajmljivanja“ različitih kuturnih sadržaja ljudi iz različitih kulturnih sredina“, pojasnila je Kreponić.
Prema njenim riječima, činjenica je da uključivanje djece iz ranjivih kategorija u sistem školstva, na što ranijem uzrastu, u većoj mjeri doprinosi vidljivosti tih kategorija u društvu.
„I kroz pravilno usmjeravanje od strane onih koji su akteri vaspitanja i obrazovanja djece, dovodi dugoročno do povećanja tolerancije i uvažavanja različitosti, smanjenja predrasuda kroz lični kontakt, te uviđanja kvaliteta i benefita povezivanja sa drugačijima od sebe“, kazala je Kreponić.
Ona je naglasila da se djeca se ne rađaju sa predrasudama i da prirodno imaju veliki kapacitet za empatiju, saosjećanje, i kroz njih povezivanje sa drugima, nezavisno od društveno nametnutih kategorija.
„Kategorije tipa rase, kulture, vjere nacije i slično, za njih su apstraktne i nevidljive“, dodala je Kreponić.
Pravo preuzimanja ovog sadrzaja imaju samo korisnici Agencije MINA.
Kompletna informacija dostupna je korisnicima na linku MINA SERVIS
Longer version of article is available on a link MINA ENGLISH SERVIS
