„Crna Gora je lijepo mjesto i ljudi su ljubazni, a ja se ovdje osjećam kao kod kuće. Tako da uvijek postoji želja da se vratim. A sada i sa Mamulom koja se uskoro otvara, biće to vrlo zanimljivo mjesto za vidjeti kada ovdje bude dovoljno ljudi i kada Luštica Bay u punom smislu te riječi počne živjeti, pa sam siguran da ćete i mene u Crnoj Gori viđati mnogo češće“, najavio je donedavni predsjednik i glavni izvršni direktor kompanije Orascom Development Holding (ODH), Samih Saviris, u razgovoru za Press službu Luštica Bay-a.
I nakon predaje rukovođenja kompanijom sinu Naguibu, on namjerava da ostane posvećen realizaciji nekih projekata, poput projekta Mamula, a raduje ga što Luštica Bay postaje pravi živeći grad i zajednica koja sve više privlači i domaće ljude kreirajući, pored ostalog, i jaku zajednicu lokalnih privrednika.
ODH realizuje najveću stranu greenfield investiciju u Crnoj Gori i jedan od najvećih projekata u turizmu u Jugoistočnoj Evropi – više od 1,1 milijardu eura vrijedan projekat izgradnje turističkog grada Luštica Bay na oko sedam miliona metara kvadratnih na obali zaliva Trašte, na tivatskom dijelu poluostrva Luštica. Orascom realizuje i više od 20 miliona eura vrijedan projekat rekonstrukcije i pretvaranja tvrđave Mamula na ostrvu Lastavica na ulazu u Boku u boutique hotel sa memorijalnom galerijom.
Kao vizionara čija se ideja razvoja novih gradova sada primjenjuje u više projekata u sedam zemalja, raduje ga dinamičan razvoj Luštice Bay gdje Orascom primjenjuje sličan koncept izgradnje čitavog novog grada na do sada netaknutoj lokaciji, kao što je to već ranije uradio u slučaju sada već čuvenog egipatskog rizorta El Gouna.
Projektom Luštica Bay je predviđena izgradnja sedam hotela, više od 1.500 rezidencijalnih jedinica uključujući vile i apartmane, dvije marine sa pratećim sadržajima, veliko golf igralište sa 18 rupa, konferencijski centar, niz pratećih ugostiteljskih, uslužnih i drugih sadržaja. Do kraja prošle godine u projekat Luštica Bay uloženo je ukupno 306,55 miliona eura, od čega je tokom 2021. investirano 27,2 miliona eura.
„Poluostrvo Lušticu sam prvi put vidio iz aviona. Stoga je bilo prilično zanimljivo vidjeti ovo područje koje je tako puno prirode, netaknuto i koje kao da vrišti da bude uključeno u naš svakodnevni život. Znate, ovaj netaknuti dio na otvorenom moru je doslovno prvo područje koje je ikad razvijeno u blizini Tivta, veoma je povezano sa Tivtom i čini ga zapravo vrlo dobrim dodatkom samom gradu Tivtu“, ocjenjuje Saviris. Stvaranje novih gradova je nešto što pretpostavljamo, vrlo malo ljudi radi. To zapravo zahtijeva hrabrost da se u suštini, poslovno ode tamo gdje vrlo malo ljudi ide ?
Ne hrabrost – u suštini je tu mnogo više riječ o svojevrsnom strpljenju. Imam strpljenja i upornosti da nešto započnem i da odvojim puno vremena dok to stvarno ne postane ono o čemu sam sanjao, kad sam ga prvi put vidio. Navikneš se na to, a sa vremenom postaneš i svjestan da čak i prepreke na putu su samo privremene i tako to uvijek funkcioniše. Stoga, zašto da ne pokušam taj pristup i ovdje na Luštici?
Nedavno ste, ako možemo tako reći, „štafetu“ u poslovnom smislu, prenijeli na sina. Kako mislite, ili već znate, da bi mogla izgledati Vaša penzija?
Nikada nisam rekao da idem u penziju! Sve što sam rekao je da se odričem uloge predsjednika kompanije i dajem dionice svom sinu jer je vrijeme da prenesem postojeće projekte. On je vjerovatno efikasniji i radi više od mene. I spreman je da učini mnogo više, a i vrijeme je za svježu krv. Ipak, i dalje sam vrlo zainteresovan za posebne projekte kao što je Mamula, ili projekat koji imam u Senegalu. Imam i jedan u Maroku koji je stvarno moj, i oni me zaokupljaju, kao i prijokat u Švajcarskoj, naravno. To je mjesto gdje sam uglavnom aktivan, i još uvijek imam 51% te kompanije u Švajcarskoj, dok moj sin posjeduje „samo“ 49 odsto. Tako da sam još uvijek tamo šef. Svugdje drugdje on je postao gazda i vlasnik, ali ova mjesta su i dalje u fokusu mog interesovanja. I mislim da je to više nego dovoljno, da u mojim godinama malo smanjim odgovornosti. Tako da mi je to veliko zadovoljstvo.
U proteklih nekoliko godina Vaša kompanija je kao kupce nekretnina, u Luštici Bay uspješno privukla ljude čak 46 različitih nacionalnosti, iz gotovo svih djelova svijeta. Smatrate li da je do sada već uspjela da se formira neka opipljivija veza među njima koja ovdje stvara osjećaj zajednice ?
To je zaista jako važno. Sve je u stvaranju zajednica, sve što radimo ovdje. Glavni cilj je privući ljude da dođu ovdje da žive, da se povežu sa ovim mjestom i nakon nekog vremena, da ga čak i nazovu domom. Znate, takvo nešto se postiže kada imate kontinuitet. Takođe, ovo su vrlo dugoročni projekti. Ovakve projekte treba da „osiguraju“ ljudi, a ne samo brojevi. To je najveći, najvažniji aspekt ove priče. Ako u nekom mjestu imate životnu zajednicu – to je puno sigurnije za to mjesto, nego da imate novac u banci.
U čemu je tajna uspjeha u kreiranju takvih novih zajednica – gradova ?
Treba samo da vidite što ljudima treba i onda im to i donijeti. Morate razmišljati na način – što je potrebno čovjeku da bi se ovdje nastanio? Treba mu škola za njegovu djecu, treba mu klinika za liječenje. Mora biti blizu aerodroma. Treba da ima lijepe stvari oko sebe kako bi, kada se probudi ujutro, bio vedar i srećan što je tu. Dakle, u suštini, to je cijela jedna životna filozofija. Zato uvijek kažemo: život kakav treba da bude!
Ako promatramo slogan Orascoma u cjelini (Život kakav treba da bude), koje obećanje on sadrži?
Pa znate, na početku ne želiš reći previše, jer ti ljudi možda neće ni vjerovati, ali meni je to bilo sasvim jasno. Za nekoliko godina biće ovo pravi novi grad Luštica i mislim da sada idemo u pravcu da se to i ostvari.
Stalno potencirate priču o zajednici. Koliko je za uspjeh onoga što radite na Luštici bilo važno da integrišete i lokalno stanovništvo Krtola, Luštice i Tivta i da na opipljiv, inkluzivan i razvojni način njima stavite do znanja da ih podržavate i smatrate ih partnerima u ovom poduhvatu ? Znate, oni – lokalna zajednca – su ti koji su nam zapravo, na prvom mjestu. Nije mi važno koliko ljudi kupuje kuće i drži ih zatvorene tri četvrtine godine, koliko mi je važno kada imam lokalnog čovjeka koji voli neki od kafića u Luštici Bay i dolazi svake sedmice na kafu ili čak iznajmljuje neki stančić. To je vrijednije za izgradnju zajednice nego prodati vilu za nekoliko miliona nekome ko ovdje dolazi samo povremeno. Pa čak i ta osoba, kada dođe, želi da vidi lokalnu zajednicu, i zato se zapravo ovdje radi o nečemu što je puno više od toga da se samo trudiš da budeš fin čovjek i da se brineš o domaćim ljudima. To je puno više, jer mi je potrebno da domicilni ljudi budu sretni zato što će oni stvarati osjećaj zajedništva, a kasnije i integritet cijelog grada. U blizini Luštice Bay živi puno ljudi i ja želim da ti ljudi osjete da je ovo njihov grad, a ne samo mjesto za druge ljude koji kupuju kuće i ponekad ovdje dođu. Mnogo je važnije da ljudi žive u vašem gradu, nego što je bitno da ljudi kupuju nekretnine u vašem gradu.
Iako je Luštica Bay prvenstveno rezidencijalni i turistički kompleks, ona sadrži i taj veoma bitni segment poslovne zajednice – potencijalnih manjih ili većih investitora koji ovdje otvaraju svoje biznise. Koje su prednosti u tome da budete neki od prvih takvih investitora koji se uključuje u ranim fazama razvoja ovakvog velikog projekta ili nešto kasnije… Šta sada na tom planu vidite ovdje u Luštici Bay?
Upravo se to događa. Vidite sve te trgovine, sve te restorane u Luštici Bay. Te objekte otvorili su privrednici iz Crne Gore. To znači da sve više i više izgrađujemo zajednicu lokalnih privrednika u našem gradu, a oni u naš grad dovode sve više građana koji ovdje žive. Dakle, ovo je početak uspjeha ovog procesa izgradnje grada. Vrlo je bitan momenat kada ste uspjeli privući domaće ljude da posluju sa vama.
Crnogorski preduzetnici i kompanije dakle, na neki način prepoznaju značaj i korist od sopstvenog angažmana u ovom projektu ?
Ne možete očekivati od njih da stvarno razmišljaju tako široko i tako daleko; to nije pošteno. Ja mogu, jer je to moj posao i to radim toliko godina, ali meni je njihovo učestvovanje i angažman ono do čega mi je stalo, a oni pomažu u kreiranju osjećaja da je baš lokalna zajednica ta koja stvarno upravlja onim što događa ovdje. Oni koji su u tom smislu ovdje već angažovani, imaju želju da se i dalje šire, integrišu, donose život u ovaj kompleks. I njihovi prijatelji i susjedi, naravno. Ovo je mnogo više od pukog poslovanja sa nekretninama.
Da li je tako El Gouna uspjela iz, možda i manje vizije, doći do velikog kompleksa kakav je ona danas?
Tačno tako. Znate, u El Gouni, kad sam počinjao, mislio sam da ako napravim 60 lijepih vila i hotel i marinu, da je projekt gotov. Trebalo je 16 hotela i 16 godina da se to stvarno može reći – da kažem gotovo je. Tek tada smo imali dovoljno ljudi koji su tamo stalno živjeli, imali smo dovoljno objekata, dovoljno infrastrukture koja se takođe plaćala i postala samoodrživa, da bismo mogli reći kako imamo dovoljno ljudi koji u El Gouni žive kao u bilo kojem drugom, „običnom“ gradu. Sada u El Gouni imamo gotovo dvadeset pet, dvadeset sedam hiljada ljudi koji tamo stalno žive, čak i bez ljudi koji posjećuju taj grad, bez turista, bez ljudi koji tamo imaju drugi dom i samo s vremena na vrijeme dolaze – tako da u suštini, ovdje stalno imate prisustnu jednu poveću lokalnu zajednicu.
Mislite li da ste se, na neki način, dovoljno trudili da pošaljete poruku – „u redu, mi ovdje gradimo integrisano odredište“ ?
Vrlo je to teško. To je poruka koja može da zvuči i prilično apstraktno. Ne uspijevam da ljudima objasnim što znači pokrenuti ovakav projekt i pretvoriti ga u grad. Ali ljudi koji su gledali i pratili, sada to i sami vide. Ako neko nije vidio da se to događa, onda on ili ona ne mogu ni zamisliti takv o što da neko ide „u sred pustinje“, da pravi novi grad.
U redu, ali kada opipljive, materijalne stvari poput novih objekata „ožive“ i počnu da funkcionišu, tada se i svijest kod ljudi mijenja ?
Tačno, uvijek je ovako. I zapravo sam srećan kad me barem ne ismijavaju kada nešto ovako radim – to je već veliki uspjeh. Znate li gdje to nije bio izazov? U Crnoj Gori! Začudo, Crna Gora je bila jedino mjesto gdje nisam osjetio da ljudi ne vjeruju da Luštica Bay može postati integrisana zajednica.
Teško je to povjerovati kada se ima u vidu poslovična nepovjerljivost i otpor ljudi u Crnoj Gori prema svakoj promjeni i novotariji ?
Mislim da ste možda, previše kritični prema svojim ljudima. U Crnogorcima sam našao zapravo, upravo suprotno. Ne sude prije nego vide. I ne pokušavaju da sude, prije nego što nešto ne vide. U drugim zemljama svi imaju svoje mišljenje. I u većini slučajeva, mišljenje je bilo – „ovo je ludo, ovo se neće dogoditi“. Ali ovdje su rekli, u redu. Gledaćemo ga. Da vidimo što će napraviti. Postojala je jedna moralna podrška ovome što radimo.
