Podgorica, (MINA) – Povratak religije na društvenu i političku scenu nije izraz civilizacijske regresije, već krize liberalnog koncepta sekularizacije, ocijenio je filozof i publicista Boris Buden.
Buden je, u intervjuu agenciji MINA, kazao da pitanje religije pruža dobar uvid u problem ljevice danas.
„Oni koji se kod nas obično smještaju na lijevu stranu političkog spektra, mislim pritom na takozvane lijevo-liberalne političke stranke i njihove ideološki srodne simpatizere iz sfera kulture, medija i civilnog društva, uglavnom tumače povratak religije na društvenu i političku scenu kao neku vrstu civilizacijske regresije“, rekao je Buden.
Kako je dodao, taj povratak se tumači i kao vrsta pada u predmoderne forme mitskog mišljenja, iracionalnost i praznovjerje, tipične za zaostala društva koja još nije zahvatio progres modernog doba.
Buden je ocijenio da je taj stav duboko pogrešan, dodajući da na dnevnom redu nije nikakav istorijski zaostali sukob vjere i razuma.
Prema njegovim riječima, vjera, da bi danas očuvala, odnosno obnovila svoju društvenu i političku moć, morala je žrtvovati transcendentalni karakter, spiritualnu dubinu u kojoj se inače temelji.
Buden je pojasnio da je vjera postala stvar kulturnog identiteta, pripadanja, što kod nas, prije svega, znači pripadanje naciji.
On je rekao da žrtve takvog stanja nijesu samo ljudi koji nemaju slobodu izbora kad je riječ o vjeri ili nevjeri, nego i sama vjera.
Kako je dodao, srozana na svoju identitetsku ljusku, sama je sebe izložila ateizaciji.
„Suprotno opštem uvjerenju, kao i statistikama, na ovim prostorima nikada nije bilo više ateista, ali mi ih ne vidimo jer su se sakrili u crkve i džamije, u kojima se danas, umjesto vjere, propovijeda nacionalizam“, kazao je Buden.
To, kako je naveo, nije nikakav povratak u prošlost, u iracionalnost predmodernog doba.
Buden je podsjetio da je nacija, koja je zasnovana na mitskom mišljenju, i sama moderna pojava.
„To često zaboravljaju naši lijevi liberali kada, u svojoj kritici nacionalizma i desnog, klerikalnog konzervativizma, sebe vide kao otjelovljenje moderne racionalnosti koja se, u njihovom liku, junački bori s avetima prošlosti“, rekao je Buden.
Kako je dodao, time oni zapravo izmještaju jedan u osnovi politički sukob na drugu, naizgled nepolitičku scenu kao sukob između civilizacije i zaostalosti.
„Tako ćete u hrvatskoj političkoj javnosti, kad je riječ, recimo, o pravu na abortus, seksualnim ili drugim manjinama, korupciji i tome slično, često čuti frazu: „To je civilizacijsko, a ne političko pitanje““, naveo je Buden.
On je kazao da se na taj način sukob, premda izvorno politički, sada pojavljuje u kulturno edukacijskoj paradigmi u kojoj jedna prosvjećena liberalna elita tretira vlastito društvo kao zaostalu koloniju koju treba civilizovati.
„Ta pozicija više nije lijeva, jer je odbacila načelo jednakosti i solidarnosti. U tom smislu nije ni demokratska. Štoviše, ima otvoreno rasistički karakter“, naveo je Buden.
Prema njegovim riječima, na tom bi se mjestu ljevica i liberali konačno morali razići.
„Današnji problem s vjerom nije izraz nikakve civilizacijske regresije, nego krize liberalnog koncepta sekularizacije, utemeljenog u apstraktnom razdvajanju crkve od države, jasnom razlikovanju privatne i javne sfere društva“, kazao je Buden.
On je naveo da se treba prisjetiti izvornog pojma sekularizacije u kojem je riječ o oduzimanju crkvene imovine, o pretvaranju crkava i samostana u škole i bolnice, a to je ono što je radio Napoleon, ili kod nas poslije 1945. godine Tito.
To je, kako je rekao Buden, ono što je, u paketu s takozvanim komunističkim totalitarizmom, građansko liberalna, kapitalistička kontrarevolucija realno poništila i izbrisala iz kolektivne memorije.
„Da bi nam danas u novim hramovima, još iracionalnije i praznovjernije od navodno zatucanih klerikalaca, pred oltarima presvetog privatnog vlasništva i s molitvama nevidljivoj ruci tržišta, propovijedala civilizaciju. U braku ljevice i liberala nikada nije bilo ljubavi. Zato je možda bolje da se on danas raspadne“, smatra Buden.
On je naveo da se istorijska ljevica, pogotovo ona revolucionarna koja je obilježila dobar dio 20. vijeka, nikada u sistemu parlamentarne demokratije nije osjećala kod kuće.
Kako je dodao Buden, politički horizont sveden na partijsko nadmetanje unutar granica suverene nacionalne države uvijek joj je bio preuzak.
„Teško je prihvatala podjelu društva na međusobno nezavisne sfere ekonomije, politike i takozvanog civilnog društva, još je teže podnosila lažnu ideološku neutralnost pravne države, kao i autonomiju kulture“, naveo je Buden.
On je kazao da u državi, koliko god demokratskoj, ljevica nije vidjela cilj svog političkog djelovanja, nego tek privremeno sredstvo na putu do istinske demokratije s one strane svake države.
Buden je rekao da ta ljevica nikada nije vjerovala da je moguće pomiriti klasnu vladavinu, dakle kapitalizam i demokratije, što ne upućuje nužno na manjak demokratije, nego, naprotiv, na njen utopijski višak.
Kako je naveo, upravo je ta utopijska dimenzija demokratije, koje su se još davno odrekle tadašnje komunističke partije na vlasti, ne samo potpuno iskorijenjena iz lijevo liberalnih politika, nego i proskribirana, čak kriminalizirana kao sama srž totalitarizma.
„Već i sam pokušaj da se u sve dubljim krizama savremenog svijeta, od realne prijetnje nuklearnim ratom do ništa manje realne ekološke katastrofe, dakle krizama u kojima je na kocki sam opstanak čovječanstva, aktivira bilo kakva utopijska imaginacija koja bi barem naznačila mogućnost radikalne alternative, danas se doživljava ako već ne kao totalitarna prijetnja, a onda kao bolesna odsutnost smisla za realnost“, kazao je Buden.
On je dodao da se upravo ta navodno prirodna simbioza kapitalizma i demokratije nakon sloma istorijskog komunizma nametnula kao jedina moguća realnost, odnosno u tezi Fransisa Fukujame o kraju istorije kao zadnja riječ ideološkog razvoja čovječanstva.
„Svaka alternativa dovršenoj istoriji otada je načelno nezamisliva, odnosno važi kao utopija u pežorativnom smislu realne nemogućnosti. Utopija je danas psovka“, rekao je Buden.
On je rekao da taj liberalno demokratski, kapitalistički smisao za realnost ne samo da nije spriječio divljanje nacionalizma na našim prostorima nego ga je, upravo suprotno, pospješio i naknadno priznao njegova morbidna postignuća, kao na primjer etničko čišćenje.
„Nije li Dejtonski sporazum trijumf tog hegemonijskog smisla za realnost, kao uostalom i njegov finalni proizvod, ta parodija, više tragična nego komična, od države koja se danas zove Bosna i Hercegovina (BiH)“, upitao je Buden.
On je pitao „nije li to taj isti smisao za realnost, koji danas na Kosovu prekraja granice u Evropi, u suprotnosti s međunarodnim pravom, dok istodobno u Ukrajini oružjem brani te granice u ime tog istog međunarodnog prava, kao što će, nakon stotina tisuća mrtvih, uskoro zaboraviti međunarodno pravo i u ime samoga sebe, dakle smisla za realnost, priznati status quo i zamrznuti stanje realno promijenjenih granica“.
„I kao što će sjutra, na ime kompenzacije za izgubljeno Kosovo, tolerisati dalje sabotiranje i demontiranje ionako realno promašene države BiH i kao što uostalom već desetljećima toleriše na Bliskom istoku okupaciju, aparthejd, ratove, ukratko, permanentno nasilje i masovno kršenje ljudskih prava“, rekao je Buden.
On je kazao da haos u Libiji, Siriji, Iraku, Avganistanu predstavlja samo logični nastavak haotičnog rasula bivše Jugoslavije.
Prema riječima Budena, to je ta novostvorena realnost u kojoj nema nikakvoga smisla, kao što u tom smislu nema više ništa realno.
„Pa ipak, od nas se očekuje da taj kapitalistički, demokratski smisao za realnost, nametnut nam prije tridesetak godina, bezuslovno prihvatimo i čak učinimo našim kategoričkim imperativom, pritom se, naravno, odričući svakih natruha utopijskog mišljenja“, kazao je Buden.
On je naveo da su, s druge strane, jugoslavenski komunisti u svojim utopijama, od samoupravnog socijalizma do nesvrstanosti, realizovali daleko više smisla za realnost nego što su ga nacionalistički i liberalni demokrati, koji su ih naslijedili, u stanju očuvati.
„Isto vrijedi i za Evropsku uniju (EU) koja nam se danas nameće kao realnost bez alternative, a koja se, da ne bude zabune, i sama legitimiše u konačnoj eliminaciji svih utopijskih alternativa kapitalizmu i parlamentarnoj demokraciji“, smatra Buden.
On je rekao da je u tom konačnom trijumfu smisla za realnost i sama sloboda izbora postala nerealna.
„Možemo izabrati ili odricanje od nacionalne suverenosti i prihvaćanje vazalnog statusa u odnosu na moćnije zemlje Unije, odnosno njene ekonomske i političke elite“, rekao je Buden.
On je kazao da u ekonomskom smislu u svijetu globalnog neoliberalnog kapitalizma niko više nije suveren, ni Sjedinjene Američke Države ni Sjeverna Koreja.
Kako je dodao Buden, EU je i sama projekt jedne još nedefinisane postnacionalne suverenosti.
„Obilježena je odnosima zavisnosti, dominacije i potčinjenosti koji imaju prije neofeudalni nego demokratski karakter“, rekao je Buden.
Kako je kazao, izvjesna harmonija između gazda i vazala, u kojoj izgleda da svi profitiraju, održiva je, naravno samo onoliko koliko je Unija u stanju i dalje outsorsovati posljedice sve dubljih kriza globalnog kapitalizma.
„Slike onih leševa migranata na južnim obalama Evrope lakše je podnositi ako se vjeruje da su oni žrtve „njihove“, a ne „naše“ krize. Iz istog razloga lakše je podnositi i činjenicu da je ta EU i sama vazal unutar jedne još veće i još opskurnije konstrukcije postnacionalne suverenosti, naime, identitetskog bloka koji sebe naziva zapad“, smatra Buden.
On je rekao da to, s druge strane, nije daleko od političke logike onih koji, po uzoru na „ruski svijet“, sanjaju o „srpskom svetu“ , mrze „dekadentni zapad“ i vjeruju da su Krim i Donbas ruski, ignorišući međunarodno pravo na koje se pozivaju kad zahtijevaju da Kosovo ostane srpsko.
Kako je dodao, uvjerenje da je u formi nacionalne suverenosti moguće artikulisati i ostvariti interes nekog društva nema više realnu podlogu, osim rijetkih izuzetaka.
Prema riječima Budena, kad se danas kaže nacija, misli se na identitet, ne na društvo.
„Njega je taj identitet, u aktivnoj saradnji s neoliberalnim praksama, već davno razmontirao. Parlamentarna demokratija, slijepa za temeljna društvena proturječja, prije svega ona klasna, i sputana preuskim okvirom nacionalne države, nije više u stanju aktivirati svoje emancipacijske potencijale“, dodao je Buden.
On je rekao da tamo gdje još funkcioniše jedva održava status quo, bez volje, snage i ideje za bilo kakvu demokratsku obnovu.
Kako je kazao, partijske elite, koje su se otuđile od naroda, istodobno su se toliko međusobno slizale da je razumnom čovjeku teško zamijetiti neku bitnu razliku među današnjim demokratskim strankama.
„Takozvani populizam, pogotovo onaj desni, konzervativni, očigledni je izraz krize kapitalističke liberalne demokratije u kojoj ona sama, bez pritiska izvana, proizvodi uslove svoje istorijske implozije“, naveo je Buden.
To je, prema njegovim riječima,istorijski moment u kojem „nam upravo smisao za realnost nalaže da se prisjetimo nasljeđa avangardnih i revolucionarnih politika prošlosti“.
On je pojasnio da pod revolucijom ne misli na juriš na Zimski dvorac, nasilno ili čak mirno, demokratsko preuzimanje vlasti u postojećim nacionalnim državama i radikalnu transformaciju čitavog društva s pozicije te suverene vlasti.
„U vremenu haotičnog rađanja novih formi postnacionalne suverenosti nema više puno razloga gurati se na tron nacionalne države, osim možda onog korupcijskog, koji, kao što znamo, odlučujuće motiviše naše lokalne vazale“, rekao je Buden.
On je kazao da zato ljevica na postjugoslavenskim prostorima, premda s punim pravom participira u parlamentarnoj demokratiji i koristi za svoje ciljeve njene brojne mehanizme, ne smije zaboraviti onu utopijsku dimenziju koja ju je odlikovala u prošlosti.
„To uključuje i spomenutu ideju revolucije, percepciju jedne radikalne i prije svega brze promjene u temeljnim ekonomskim, političkim i kulturnim pretpostavkama na kojima se reprodukuje postojeći način života u globalnom kapitalizmu“, rekao je Buden.
Prema njegovim riječima, brzina te promjene posebno je važna u svjetlu činjenice da vladajuće globalne elite nijesu u stanju da zaustave, a ni bitno uspore srljanje u klimatsku katastrofu.
Buden je ocijenio da je jasno da cilj postavljen Pariskim dogovorom neće biti postignut.
„Ostalo je samo još par godina do tačke s koje više nema povratka i nakon koje globalno zagrijavanje sa svojim nesagledivim društvenim i političkim posljedicama postaje nezaustavljivo“, upozorio je Buden.
On je rekao da, suočene s krizom, vladajuće elite u ratu su prepoznale najefikasniji mehanizam održanja vlasti i očuvanja privilegija.
„ Zašto bismo im vjerovali kad se pozivaju na međunarodno pravo koje same gaze kad god im se prohtije ili kad, s druge strane, problem bezbjednosti rješavaju imperijalističkom agresijom? Ako je rat u njihovom interesu, nije u našem“, rekao je Buden.
On je naveo da se zato mora shvatiti da na pitanje čiji je Krim, ruski ili ukrajinski, pitanje koje ostaje u logici nacionalne suverenosti i blokovskog svrstavanja, nema odgovora koji vodi trajnom miru.
„On se, naprotiv, ukazuje u viziji temeljite demilitarizacije tog poluostrva i čitavog tog dijela Evrope“, kazao je Buden.
Kako je rekao, naravno da ta vizija pretpostavlja utopiju jednog radikalno drugačijeg svijeta.
„A kad je o toj utopiji riječ, ona nije stvar naše fantazije nego političke volje, odnosno političkog subjekta kojem je radikalna promjena ovog svijeta u vitalnom interesu“, smatra Buden.
On je kazao da postoje, međutim, ljudi kojih nema na političkoj karti svijeta i koje niko politički ne predstavlja, a ima ih sve više.
„Mislim na migrante, odnosno na fenomen sve masovnijih migracija, koje će aktualna kriza kapitalizma i globalno zatopljenje još više intenzivirati“, naveo je Buden.
Kako je dodao, stanje u kojem ti ljudi ne postoje kao politička bića, u kojem ih, konkretno, postojeće političke institucije isključuju iz političkog života ili u njemu potpuno marginaliziraju, na duži rok je neodrživo.
„Ne nacija, nego migracija, je ta konstanta koja je uvijek izmicala carstvu nužnosti i otvarala prostore novih, često utopijskih mogućnosti“, istakao je Buden.
Kako je kazao, u njoj se krije danas još uvijek potisnuta istina društvene stvarnosti na kojoj možemo i moramo graditi političku budućnost svijeta, a time i budućnost naših prostora..
On je zaključio da iskustvo migracije ima taj emancipacijski potencijal koji na idealima jednakosti i solidarnosti može politički ujediniti „one koji ubrzano odavde odlaze s onima koji, takođe, sve brže i upornije ovamo dolaze“.
Pravo preuzimanja ovog sadrzaja imaju samo korisnici Agencije MINA.
Kompletna informacija dostupna je korisnicima na linku MINA SERVIS
Longer version of article is available on a link MINA ENGLISH SERVIS
