Ambasadorka Ujedinjenog Kraljevstva (UK) u Crnoj Gori Karen Medoks
Stav povodom Međunarodnog dana žena
Zašto mi u 2021. godini i u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Crnoj Gori i dalje razgovaramo o rodnoj ravnopravnosti? Ukoliko popričate sa bilo kojom ženom na rukovodećoj poziciji, mogla bi vam ispričati više priča o izazovima koje je morala da prevaziđe kako bi došla do te pozicije. I sama imam neke priče. Neke od tih izazova sam sama sebi nametnula (nepromišljeno sam odbila dvostruko unapređenje dok sam čekala prvo dijete). Neki od izazova bili su očigledna diskriminacija (rečeno mi je da posao za koji sam se prijavila nije prikladan za jednu majku). Ipak, dolazim iz zemlje koja se, sa punim pravom, ponosi svojim zakonima koji se tiču rodne ravnopravnosti. Zakoni koji se tiču rodne ravnopravnosti prilično su dobri i u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Crnoj Gori. Međutim, jasno je da nije dovoljno izmijeniti zakone. Pravi problemi, kako u UK, a mislim i u ovoj zemlji, su to da jednostavno nije lako promijeniti stavove u društvu.
Razlog zbog kojeg je ženama teže da se popnu do rukovodećeg nivoa jeste to što moraju da prevaziđu društvene norme da bi to postigle. I dalje nije “normalno” vidjeti ženu na rukovodećoj poziciji. Zbog društvenog uslovljavanja kojem bivamo podvrgnuti od djetinjstva u našem društvu, ne samo da treba da ubijedimo potencijalnog poslodavca da smo jednako dobre kao muški kandidati, već takođe treba da zanemarimo pritisak koji nam nameću sopstvene porodice da ispunimo tradicionalnu žensku ulogu, da prestanemo da radimo da bismo se udale ili zasnovale porodicu. Ono što sam shvatila iz ličnog iskustva jeste da će se svako ko preispituje rodne norme, bilo da je to u pitanju muškarac ili žena, suočiti sa mnogo otpora. Ovo ukazuje na to da se mijenjanje društva na način da to društvo koje podržava rodnu ravnopravnost ne odnosi samo na podršku ženama, već na podršku svima koji žele slobodu da žive onako kako sami odaberu – bilo da je u pitanju muškarac, žena ili neko drugog roda.
Vraćajući se na sopstveno iskustvo, gledala sam izazove sa kojima se suočavao moj muž kada je odlučio da odustane od svog posla i da se seli po čitavom svijetu kako bi podržao moju diplomatsku karijeru. Kada smo se preselili u Kinu, gdje sam radila kao diplomata sa punim radnim vremenom, ćerka mi je imala šest mjeseci, a muž se kući starao o naše dvoje djece. Prije nego što sam otišla iz Ujedinjenog Kraljevstva, njegova porodica ga je pitala kakav će posao on da obavlja tamo i morala sam da im objasnim da je posao oca koji je kući – posao sa punim radnim vremenom. Da je situacija bila obrnuta i da sam ja odustala od posla kako bih se starala o djeci, sumnjam da bi nas iko išta pitao. Kao otac koji je stalno prisutan, našao se u situaciji da mora da se bori kako bi mogao da ide na kafe-druženja namijenjenim „za majku i bebu“, a uvidio je da je skoro nemoguće da pronađe neko mjesto za mijenjanje pelena gdje je muškarcu dozvoljeno da uđe. Kao muškarac u ovakvoj roditeljskoj ulozi, takođe je preispitivao društvene norme, a društvena infrastruktura jednostavno nije bila tu da mu pruži podršku.
Gledano sa mnogo ozbiljnije strane, vidjeli smo da se nemogućnost određenih pripadnika društva da prihvate ljude koji preispituju rodne norme, ispoljava u vidu nasilja. Napad na pripadnika LGBT+ zajednice u Podgorici prošle sedmice predstavlja jedan ekstreman primjer toga. U potpunosti se divim svakome ko je dovoljno hrabar da bude to što jeste, da živi na način koji smatra ispravnim, bez obzira na pritisak da se povinuje društvenim normama.
Društvena pravila ponašanja su duboko ukorijenjena. Međutim, ona se mijenjaju. U petak sam prisustvovala pokretanju nadstranačkog Ženskog kluba u crnogorskoj Skupštini. Sa poštovanjem sam gledala žene iz čitavog političkog spektra, koje su bile dovoljno hrabre da se kandiduju i dovoljno dobre da pobijede, kako stoje jedna uz drugu. Upravo ovako mijenjamo društvo – povećavanjem vidljivosti hrabrih ljudi koji biraju da pokažu svima novu normalu. Svi možemo da težimo tome da budemo jedni od njih.
