Podgorica, (MINA) – Zapošljavanje, obrazovanje, sport i zdravstvo oblasti su u kojima su žene sa invaliditetom najviše diskriminisane u Crnoj Gori, a za unapređenje njihovog položaja potrebne su hitne institucionalne mjere.
To je saopšteno na završnoj konferenciji projekta “Glasovi bez granica – Borba protiv diskriminacije i zaštita prava žena s invaliditetom”, koji je sproveo Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM), uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.
Projektna koordinatorka u CEDEM-u Milena Kovačević rekla je da su žene sa ivaliditetom u Crnoj Gori višestruko i intersekcijski diskriminisane.
Ona je navela da su u okviru porojekta sproveli istraživanje javnog mnjenja o percepciji diskriminacije žena sa invaliditetom, kojim su htjeli da prepoznaju gdje je stepen diskriminacije i marginalizacije tih žena u Crnoj Gori najveći.
Kovačević je rekla da 84,7 odsto ispitanica percipira diskriminaciju u oblasti rada i zapošljavanja.
„U obrazovanju je 70,2 odsto stepen diskriminacije, u sportu 60,3, u oblasti medija 56,2 odsto, a u radu javnih službi 56 odsto“, kazala je Kovačević.
Kako je navela, istraživanje je pokazalo da 60 odsto ispitanica smatra da je porodica mjesto u kojem je najveći stepen diskriminacije i nasilja.
„Ovo su rekle žene koje su na neki način pretrpjele diskriminaciju i sve to potvrđuje potrebu za hitnim i koordinisanim institucionalnim mjerama koje će prepoznati žene sa invaliditetom kao zasebnu kategoriju“, rekla je Kovačević.
Ona je dodala da je istraživanje pokazalo da 60 odsto ispitanica smatra da su žene sa invaliditetom diskriminisane u sportu, a 45,5 odsto da su diskriminisane u oblasti zdravstva.
Kovačević je istakla da je u okviru projekta objavljen video koji prikazuje iskustva žena sa invaliditetom, gdje su naišli na niz negativnih komentara koji prije svega udaraju na temelje rodne ravnopravnosti.
„Kroz te komentare se može vidjeti da kao društvo ne prepoznajemo temelje rodne ravnopravnosti“, rekla je Kovačević i istakla da je i to pokazatelj koliko je za crnogorsko društvo važno podizanje svijesti o pravima žena sa invaliditetom.
Ona je navela da je značajno što je na današnjoj konferenciji bio prisutan prevodilac na znakovni jezik, što je omogućilo učešće predstavnice Saveza gluvih i nagluvih, ali i da su Agende događaja štampane na Brajevom pismu uz podršku Saveza slijepih, pa je ovo možda i prva konferencija koja je ispunila elemente pristupačnosti i dostupnosti informacija.
Generalna direktorica Direktorata za zaštitu i jednakost osoba sa invaliditetom (OSI) u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, Irena Rakočević, rekla je da taj Vladin resor sve politike sprovodi u skladu sa međunarodnim standaradima i nacionalnim zakonodavstvom, ali i nalazima analiza i izvještaja.
Ona je kazala da Ministarstvo radi u saradnji sa nevladinim organizacijama (NVO), kancelarijom Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, građanima i OSI.
Rakočević je kazala da je formiranje Savjeta za prava OSI možda i najznačajnija stvar koja je urađena u prethodnoj deceniji u oblasti zaštite prava tih osoba, jer je to tijelo koje ima mogućnost da kroz sastanke artikuliše probleme i potrebe, analizira postojeće propise i institucionalne mehanizme.
Kako je navela, u sektorskoj analizi za narednu godinu poseban fokus je stavljen na žene i djevojčice sa invaliditetom.
Rakočević je podsjetila da je formirana Komisija za izradu preporuka Komiteta za prava osoba sa invaliditetom (CRPD), koja je uradila Nacrt akcionog plana za implementaciju tih preporuka koje je Crna Gora dobila 2017. godine.
Ona je istakla da svaki izvještaj Evropske komisije od 2017. godine počinje rečenicom da Crna Gora nije donijela plan za implementaciju CRPD preporuka.
„Nadam da ćemo donijeti akcioni plan, odnosno uputiti Vladi taj predlog, do četvrtog kvartala ove godine“, dodala je Rakočević.
Govoreći o višestrukoj diskriminaciji žena i djevojčica sa invaliditetom, ona je rekla da je očigledno da ta diskriminacija postoji.
Rakočević je istakla da istraživanja pokazuju da su žene sa invaliditetom najčešće diskriminisane u oblasti zdravstvene zaštite.
Govoreći o intersekcijskoj diskriminaciji, ona je kazala da će se, što prije se počne sa razumijevanjem te pojave, prije početi sa razmišljanjem o mehanizmima sprečavanja i borbe protiv takve diskriminacije.
„Vlada je utvrdila Predlog opšteg zakona o zabrani diksriminacije, kojim je prepoznata i intersekcijska diskriminacija. Očekujemo da zakon uskoro stupi na snagu, a time se otvaraju mogućnosti za usaglašavanje ostalih zakona, pa i zakona o zabrani diskriminacije OSI“, rekla je Rakočević.
Ona je podsjetila da je formirana Komisija za rad na novom zakonu o rodnoj ravnopravnosti, kojim će pokušati da uključe preporuke koje se odnose na žene i djevojčice sa invaliditetom, a posebno će biti pomenute te žene i djevojčice iz ruralnih područja, o kojima se gotovo ne govori u javnim politikama.
Rakočević je istakla da je posebno značajna rana intervencija kada su u pitanju djevojčice sa inaliditetom, jer neka istraživanja pokazuju da je veći procenat dječaka sa smetnjama u razvoju koji su polaznici predškolskih ustanova.
Savjetnica zaštitnika ljudskih prava i sloboda Milena Krsmanović rekla je da u instituciji Zaštitnika nijesu imali predmet u kojem je utvrđena intersekcijska diskriminacija, ali da to ne znači da je nema.
„Najveći broj pritužbi pristiže u oblasti rada i zapošljavanja, a određeni broj odnosi se i na obrazovanje“, dodala je Krsmanović.
Ona je objasnila da je institucija Zaštitnika davala sistemske preporuke na bazi individualnih predstavki koje su podnosili pojedinci ili organizacije.
Krsmanović je navela da su imali predmete pred javnim ustanovama, bilo da su obrazovne, zdravstvene ili neke druge, gdje su žene zbog invaliditeta prigovarale na diskriminaciju po osnovu ostvarivanja prava iz oblasti rada i zapošljavanja.
Ona je istakla da su se dešavale situacije da se ne zaposli žena sa invaliditetom, iako je pokazala da ima jednake ili bolje kvalifikacije od osobe koja je primljena na neko radno mjesto.
„Imali smo tih predmeta u obrazovnim ustanovama, to je na primjer nastavnički kadar“, rekla je Krsmanović.
Kako je rekla, postoje i situacije kada se osoba raspoređuje na drugo radno mjesto za vrijeme privremene spriječenosti za rad i to se raspoređuje na radno mjesto koje zahtijeva iste kvalifikacije, ali sa nižom zaradom.
Krsmanović je navela primjer djevojčice koja je htjela da upiše srednju školu na Žabljaku, ali ta ustanova nije bila pristupačna za korisnike kolica, zbog čega nije mogla da pohađa školu koju je htjela.
„Mi smo tu dali preporuku i prepoznali diskriminaciju u pristupu obrazovanju i izboru obrazovnog programa, jer zbog nepristupačnosti obrazovnih ustanova OSI je u startu ograničen izbor obrazovnog programa. Mislim da i danas, nakon par godina, nije izvršena ta preporuka na Žabljaku“, rekla je Krsmanović.
Ona je naglasila da su imali i preporuke za asistenciju u nastavi, koja je definisana kroz zakonske okvire za osnovno i srednje obrazovanje, ali ne i visoko.
Krsmanović je najavila da će Ombudsman do kraja godine sačiniti analizu položaja žena i djevojčica u ustanovama rezidencijalnog tipa.
Predsjednica Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore Milijana Ćirković kazala je da je diskriminacija gotovo prisutna u svim oblastima.
Ona je istakla da je vrlo mali broj žena sa invaliditetom, ali i generalno žena, uključeno u sport.
„Ovdje postoji čak i strah kod samih OSI i nedovoljna motivisanost za uključivanje u sport, postoji problem pristupačnosti sportskih objekata za OSI“, dodala je Ćirković.
Ona je rekla da su problem i osude društva, gdje žene često i sama porodica odbija da se bave sportom, jer ih prvo pita šta imaju od toga i ima li finansijskih benefita.
„To može da demotiviše osobe da se uključe u sport i često u društvo. Potrebna je veća podrška države kada je u pitanju sport osoba s invaliditetom, a mnogo je bitno da mediji utiču na promociju sporta OSI“, rekla je Ćirković.
Ona je naglasila da se nada da će se žene više uključiti u sport, jer im može omogućiti veće samopouzdanje i socijalizaciju.
Predstavnica Saveza gluvih i nagluvih Marina Mijušković rekla je da je najveći problem tih osoba to što uopšte nema tumača za znakovni jezik, a u Crnoj Gori postoji samo pet sudskih tumača.
„To znači da na primjer kod doktora ne možemo otići i dobiti zdravstvenu pomoć bez člana porodice, gdje se narušava naša privatnost i samostalnost. Otežana nam je komunikacija sa doktorom, ne može da me razumije“, kazala je Mijušković.
Ona je navela da gluve osobe uopšte nijesu dovoljno informisane, ističući da na televizijama samo Televizija Crne Gore ima kratko prevod dnevnika na znakovnom jeziku.
Mijušković je naglasila da gluve osobe ne mogu ni da idu na fakultet, jer nema prevodioca za znakovni jezik.
„Problem u komunikaciji je najveći problem i treba obezbijediti prevodioce u svim oblastima“, zaključila je Mijušković.
Pravo preuzimanja ovog sadrzaja imaju samo korisnici Agencije MINA.
Kompletna informacija dostupna je korisnicima na linku MINA SERVIS
Longer version of article is available on a link MINA ENGLISH SERVIS
