Podgorica, (MINA) – Procjene li graðani Crne Gore da treba da imaju svoju državu, u državnoj zajednici sa Srbijom nemaju što da traže, izjavio je Crnogorski akademik i profesor podgorièkog Pravnog fakulteta Radovan Radonjiæ. On je, u intervjuu agenciji MINA, kazao da »smisao nove državne zajednice, zavisi od odgovora na pitanje: Treba li graðanima Crne Gore njihova država«? Prema Radonjiæevim rijeèima, država koja nema odgovarajuæi stepen samostalnosti i koja je lišena moguænosti da u meðunarodno-pravnom smislu štiti svoje interese, nema smisla. MINA: Kako ocjenjujete novu državnu zajednicu stvorenu beogradskim Sporazumom, odnosno, Ustavnom poveljom? RADONJIÆ: Beogradski sporazum je, smislom i sadržajem, sraèunat na potiranje države Crne Gore. Crna Gora, da bi opstala kao država, treba da ima politièki suverenitet i meðunarodnopravni subjektivitet, a ne da se ih odrièe. Trebalo bi da ima kapacitet za suvereno odluèivanje o svojoj ekonomiji, finansijama, poreskom i carinskom sistemu, a ne da se, putem »harmonizacije«, odrièe svake kontrole nad njima. Država koja nema odgovarajuæi stepen samostalnosti u rješavanju unutrašnjih pitanja, koja odnose sa drugim državama ne razvija na naèin i dinamikom koji njoj odgovaraju, i koja je lišena svake moguænosti da u meðunarodno-pravnom smislu štiti svoje specifiène ciljeve i interese, nema smisla. Upravo to je pozicija Crne Gore u novoj državnoj zajednici. S druge strane, (pr)ocjene li graðani Crne Gore da æe im biti bolje ako nemaju svoju državu, i da æe im »put u Evropu« biti lakši i isplativiji, ako ga ostvare kroz zajednicu u kojoj gube svaki identitet, beogradski Sporazum je bogomdan da to postignu – sigurno, brzo i lako. MINA: Znaèi li to da je Crna Gora, ustupcima koje je pravila prilikom pisanja Povelje, izgubila dio državnosti koji je sticala, ili, bolje reèeno, povratila tokom posljednjih godina? RADONJIÆ: Znaèi i to, i više od toga. Potpisivanjem Povelje, Crna Gora je faktièki dala pristanak na to da izgubi sebe samu. Nema naèina da Crna Gora u zajednièkoj državi može biti ravnopravna sa Srbijom, koja je od nje ekonomski i svakako drugaèije moænija. U takvoj zajednièkoj državi imate samo dvije moguænosti: dobrovoljno potèinjavanje njenog manjeg konstituenta veæem ili diktatura veæeg nad manjim. To je zakonitost. Otuda, svaki korak u ostvarivanju ideje nove zajednice, korak je u potiranju države Crne Gore. Kad Crna Gora stekne pravo da se tome eventualno suprostavi, biæe kasno. Nakon »harmonizacije« (tj. unifikacije) privrednog sistema i tržišta, poreskih i carinskih stopa i monetarne politike, više neæe biti valjanih razloga, ne samo za referendum, nego i za postojanje Crne Gore kao države. MINA: Ako je tako, ima li smisla prièa, koju ovih dana èujemo, da je Povelja odstupila od polaznih osnova, da je Sporazum bio dobar, ali da ne valja njegova operacionalizacija? RADONJIÆ: Suštinski, u operacionalizaciji Sporazuma nema nièega novog, nelogiènog i iznenaðujuæeg. To važi za Povelju i sve druge prateæe akte. Sasvim je drugo pitanje, što su na pogrešnom kolosjeku, sve stanice pogrešne. Kod parlamenta zajednièke države, recimo, glavni problem nije u tome kako æe on biti biran i kojom odredbom æe to biti regulisano, veæ što æe taj parlament uopšte raditi i o kakvoj je legislativnoj funkciji rijeè u zemlji kojoj drugi (spolja) sve propisuju. Osim toga, taj parlament bi mogao da bude sasvim crnogorski, odnosno, sastavljen od samih independista, pa da to opet ništa ne znaèi za poziciju Crne Gore u zajednièkoj državi. Neæe taj parlament, svojim zakonoma, odreðivati ukupnu mjeru svih stvari. Taj posao radiæe jedinstveno tržište, svojim zakonitostima. Jedna od tih zakonitosti je, na primjer, da æe odnos moæi ekonomskih snaga Srbije i Crne Gore, koji se brojèano može izraziti kao 19:1, opredjeljivati smjer i karakter »harmonizacije« poreza i carina. A taj proces se, opet, zakonito neæe, i ne može, odvijati prema mjeri skoro dvadeset puta manjeg i isto toliko manje važnog za funkcionisanje »harmonizovane« cjeline, veæ obrnuto. To su crnogorski »pregovaraèi« morali znati, a vjerovatno su i znali, prije pristanka na »harmonizaciju«. Otuda se njihovi potonji »visoki tonovi« povodom »nepravdi« kojima se Crna Gora, kako kažu »marginalizuje i provincijalizuje«, doimaju kao cinizam prve vrste. MINA: Koliko su pritisci odreðenih krugova iz Evropske unije (EU) doprinijeli stvaranju ovakve zajednice i zbog èega je to napravljeno? RADONJIÆ: Izvjesni evropski krugovi, u prvom redu oni iz evropske administracije u Briselu, oèigledno nezadovoljni rezultatima svoje dosadašnje politike na Balkanu, vrše pritisak na Crnu Goru da stupi u novu zajednicu sa Srbijom. Vjerovatno u tom aranžmanu vide šansu za rješenje problema crnogorsko-srpskih odnosa, ali i nekih drugih otvorenih pitanja u regionu. »Signali«, koji iz tih krugova stižu, prilièno su jasni. Oni govore da prvi i najvažniji uslov koji Crna Gora treba da ispuni, da bi imala pristup evropskim integracijama i institucijama, nije demokratizacija i razvoj saobrazno opštim kriterijumima i standardima, veæ stupanje u državno zajedništvo u kome se faktièki odrièe od sebe same. Za razliku od principa i uslova, na kojima se, i pod kojima se, druge evropske zemlje meðusobno povezuju i udružuju, Crna Gora, u zajedništvo sa Srbijom, ulazi bez meðunarodno-pravnog subjektiviteta, a to znaèi i bez prava da u tom zajedništvu ne prihvata ono što joj nije u interesu, odnosno, prava da iz tog zajedništva istupi kad ocijeni da joj ono više ne odgovara. No, nije najveæi problem u tome što, eto, i iz Evrope stižu poruke koje nemaju uporišta ni u meðunarodnom pravu, niti u principima na kojima poèiva i sama EU. Najveæi problem je u tome što Crna Gora na sve to ne reaguje. A imala bi razloga, i pravo, da, sebe i svijet, javno priupita: Zašto za crnogorski »put u Evropu« treba da važe drugaèiji kriterijumi i principi nego za ostale evropske zemlje i zašto bi njena želja da to uèini kao i druge evropske zemlje, bila grijeh? Kako bi, i zašto, Evropi bilo u interesu da od sebe odbija nekoga ko, na temelju poznatih kriterijuma i principa, hoæe da se u nju integriše? Kako bi, i zašto getoizacija Crne Gore prema tom, ili bilo kom drugom osnovu, predstavljala doprinos evropskoj stabilizaciji i integraciji? Biti nemušt u odnosu na ovo, miriti se s tim da vam neko osporava prava koja svi drugi imaju, više je od kukavnosti. MINA: Može li se donošenjem novog Ustava Crne Gore, koji je u izgledu, uticati na promjenu postojeæeg trenda? RADONJIÆ: Ne mnogo. Glavni razlog za to, svakako ne treba tražiti u tome što se kao prvi kandidati za pisanje novog crnogorskog Ustava, javljaju autori famoznog »Žabljaèkog«. Taj momenat je interesantan utoliko što potvrðuje ispravnost Hegelove opaske, da se »u istoriji sve ponavlja dva puta: jednom kao tragedija, a drugom kao farsa«. Ko god bude radio na novoj crnogorskoj konstituciji, suoèiæe se s èinjenicom da se njen problem ne može apsolvirati pukim popravkama ili prepravkama slova Ustava. Ništa se tu neæe, i ne može, uraditi djelimiènim i uzgrednim intervencijama. Tako, na primjer, veæe ustavno ogranièenje moæi upravljaèke strukture, koja sopstvenu samovolju i arbitrarnost smatra najvišim dometom u funkcionisanju vlasti, znaèilo bi napredak u odnosu na sadašnje stanje, ali ne bi riješilo krucijalne politièke probleme crnogorskog društva. Ili, ustavna garancija graðanima Crne Gore, da svom pismu, jeziku, crkvi i kulturi mogu da daju nacionalne atribucije, »legla bi na srce« mnogima, ali ne bi bitno proširila njihova stvarna prava u mnogim oblastima života. Drugim rijeèima, socijalno, politièko, kulturno, etnièko i etièko biæe crnogorskog graðanina, može se institucionalno i konstitucionalno izraziti i zaštititi na nov naèin, samo onda kada on ima pravo da svoj život uredi prema sopstvenim uvjerenjima i potrebama. Istorijski i teorijski, on to pravo, koje predstavlja ne samo najviši domet slobode, nego i jedini put da se sloboda ostvari, može da ima samo onda kada ima sopstvenu državu. Jer, ona mu je potrebna: prvo, zato što samo u njoj može da radi ono što on misli da treba i da mu odgovara; drugo, zato što samo iz nje, i preko nje, može kontrolisano i posve bezbjedno i lukrativno regulisati svoje odnose i uspostavljati zajedništva sa drugim entitetima. Svaki konstitucionalni akt, koji to ne bi uvažavao i izražavao, znaèio bi samo novo pozicioniranje graðana Crne Gore u raljama nekog i neèijeg hegemonizma, koji, kako god bio ideološki kodovan i politièki racionalizovan, nije, i ne može biti, njihov cilj i interes. To je, suštinski gledano, poèetak i kraj svekolike prièe o crnogorskom novom Ustavu, njegovoj prirodi i dometima. MINA: Da li æe novo približavanje aktuelne crnogorske vlasti Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), najavljeno posjetom predsjednièkog kandidata Mitropolitu Amfilohiju, uticati na dalji tok dogaðaja u crnogorsko-srpskim odnosima? RADONJIÆ: Pravo je svakog èovjeka, pa i predsjednièkog kandidata, da vjeruje u što hoæe i kako hoæe, kao i da ide u crkvu koju hoæe. Osim toga, predsjednièki kandidat je vjerovatno imao neke svoje razloge (etièke i politièke) da uèini to što je uèinio. U to niko nema pravo da ulazi. Neke okolnosti, meðutim, novom »približavanju« crnogorskog politièkog vrha SPC-u, daju konotaciju neèega što izlazi iz okvira puke privatnosti. Nije uobièajeno da, tamo gdje su crkva i država odvojeni, kandidat za predsjednika Republike, u jeku svoje predizborne kampanje, èini posjetu jednom vjerskom poglavaru i s njim se dogovora o zajednièkim poslovima. Nije uobièajeno ni to, da kandidat koji hoæe da bude predsjednik svim graðanima, ide u posjetu vjerskom poglavaru samo nekim od njih. Nije uobièajeno ni to da, kandidat za predsjednika države, pristupa upravo onom crkvenom velikodostojniku, koji negira postojanje nacije kojoj kandidat pripada i države kojoj kandidat želi da bude na èelu. Najzad, nije uobièajeno ni to da, kandidat za predsjednika, uporište za svoju predizbornu posjetu samo jednoj crkvi i njenom velikodostojniku traži u kanonskom pravu. Ovo potonje, makar iz razloga što kanonsko pravo stvaraju ljudi u okviru svoje crkve, tako da ovih prava može da bude, i po pravilu ima, onoliko koliko ima vjerskih zajednica, što kanonsko pravo nije više od ljudskog prava, a pravo ljudi je da, kad god hoæe, formiraju svoju vjersku zajednicu i prema svom nahoðenju regulišu odnose u njoj, odnosno stvore pravo te vjerske zajednice. Nijedna grupa ljudi, koja stvori svoju vjersku zajednicu i njeno pravo, nema pravo da drugoj grupi ljudi osporava da, ako hoæe, uèini isto. Èinjenica da su neki ljudi, prije drugih, stvorili svoju vjersku zajednicu i njeno pravo, ne znaèi da je njihova vjerska zajednica, sa svojim pravom, jaèa, viša, važnija ili u bilo kom drugom pogledu ispred i iznad ostalih. Najviši izvor kanonskog prava u pravoslavlju jesu ustavi autokefalnih crkava, tako da nijedna od tih crkava nema pravo da se miješa u poslove drugih, niti da ovima izdaje ateste. »Zbližavanje«, poput ovog, stvara nove pukotine u ionako izdijeljenom crnogorskom politièkom, nacionalnom i vjerskom biæu. Jer, samo se negiranjem istih i jednakih prava graðana Crne Gore, može davati prednost vjerskoj organizaciji jednih u odnosu na druge. Samo se dijeljenjem vjernika na više i manje važne, može približavati jednima, a udaljavati od drugih. Samo se na negiranju prava crnogorskih graðana na samoopredjeljenje, može tražiti podrška kandidatu za njihovog predsjednika, od nekog ko ne priznaje ni crnogorsku naciju, ni crnogorsku državu. To je, odista, previsoka cijena za bilo koju vlast, ukljuèujuæi i onu koja dolazi od Boga, kao i preveliko optereæenje za svaku demokratsku emancipaciju, nezavisno od toga da li se ova odvija u okviru sopstvene države ili u nekom drugom ambijentu. Kada se takva cijena plati, gotovo je nebitno da li su oni koji su je nametnuli, htjeli baš to ili nešto drugo. (kraj) nem/sim